S Draganom Čovićem, hrvatskim članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine, razgovarali smo nakon njegova posjeta Zagrebu.
Pri povratku u Mostar boravio je i u Orašju, koje je nakon uhićenja desetorice tamošnjih pripadnika HVO-a postalo vruća tema kako unutar BiH, tako i u odnosima s Hrvatskom.
Piše: Zoran Šagolj / Slobodna Dalmacija
Dojam je da ste nakon uhićenja u Posavini vi, uz samog generala Matuzovića i krug ljudi uz njega, bili nekako najmanje iznenađeni...
– Ne znam kako razmišljaju drugi, ali vam mogu reći kako sam se ja tada osjećao. Već desetak godina imamo intenzivnu komunikaciju s našim ljudima koji se svojim djelovanjem od 1991. do 1995. vežu uz HVO i opstojnost Hrvata u BiH. Imali smo različite koncepcije, strategije, akcije kako zaštititi dostojanstvo Domovinskog rata i naših branitelja, pa u tom smislu i kako pomoći svima onima koji su u određeno vrijeme bili izloženi pravosudnom sustavu u BiH, negdje u okruženju ili samom Haagu. Nemojmo podcijeniti da je to počelo ima već 20 godina.
Samo se sjetite prvih skupina koje su išle u Haag, pa drugih, trećih... kao i onih koji danas jesu tamo čekajući drugostupanjsku presudu. U zadnjih desetak godina imali smo svakodnevne aktivnosti kada je u pitanju sud u Sarajevu, pravosuđe BiH. Ono što se dogodilo prošli tjedan jest svojevrsno iznenađenje i po odabiru vremena, sadržaju, selektivnosti, načinu na koji se sve izvelo, pa do spektakla oko privođenja, što apsolutno više nikomu ne treba s odmakom od 20 godina nakon rata, ili 23-24 godine od samog događanja, a pogotovo što su implikacije vezano uz ove događaje završile u Tužiteljstvu BiH još 2011. godine.
Predmet barem pet godina stoji u Tužiteljstvu i s te strane je poslana jedna zabrinjavajuća poruka svima nama. U ovom trenutku imamo stotinjak naših ljudi koji su u obradama i svakodnevno idu u Sarajevo na suđenja, i kojima treba pravna pomoć jer nemaju ni osnovnih sredstava za egzistenciju a ne da još plaćaju odvjetnike.
S te strane za mene ovo u Orašju nije iznenađenje, ali jest sve drugo, pa i sam čin zadržavanja u pritvoru, jer je dosadašnja praksa bila da se ljudi nakon 24 sata puštaju da se uz određena jamstva brane sa slobode. Zašto se ovo sve skupa radilo u ovom vremenu, na ovakav način, morat će nam pojasniti oni koji su to uradili.
Je li sve bilo tempirano za dolazak Andreja Plenkovića u nastupni posjet BiH?
– Ovakav stil apsolutno se može vezati s tim. Inače, mislim da sve skupa nije tempirano na taj način. Međutim, ovako kako je urađeno selektivno, da s popisa od 28 osoba proberete nekih 10, da odredite vrijeme uoči Svih svetih, samo dva dana nakon jednoga krajnje prijateljskog posjeta premijera RH, vrlo jasnog stava o streteškom odnosu prema BiH, pomoći na našem putu k EU-u, apsolutno moramo dovesti u kontekst tog vremena. Vjerujte mi, da to nije učinjeno na način na koji jest, vjerojatno bi prošlo kao i do sada, nitko u Hrvatskoj ne bi to ni spomenuo, kao što nije spomenut u zadnjih 10 godina ni jedan takav slučaj.
Tko stoji iza naloga za uhićenje? Sarajevo ili Banja Luka?
– Formalno, to je Tužiteljstvo BiH, što znači Sarajevo. Kao što sam rekao, predmet stoji bar pet godina u Tužiteljstvu u Sarajevu, što znači da su iz Banje Luke otišli kada su otišli. Obrađivani su negdje 2009. godine, a dokumenti iz Hrvatske po ovim predmetima povlačeni su po nekim konceptima suradnje, kako bi se to trebalo profesionalno raditi u pravnom, demokratskom društvu, u zadnje tri ili četiri godine, što se također da provjeriti. Ali što se tiče samog ovog čina, apsolutno je nalog političkog Sarajeva.
Vjerujete li kolegi iz Predsjedništva BiH Bakiru Izetbegoviću da nije znao za akciju Tužiteljstva?
– Moguće je da ovo nije znala jedna osoba, kolega iz Predsjedništva, ali da su znali svi koji vode istu politiku u BiH, apsolutno sam uvjeren.
Jesu li bili upoznati hrvatski kadrovi u tijelima vlasti? Hrvati imaju zamjenika ministra sigurnosti Miju Krešića, a i sama tužiteljica je hrvatske nacionalnosti i u bliskim rodbinskim vezama s njim.
– Nije se moglo dogoditi da netko iz Tužiteljstva tko obnaša vršiteljsku dužnost nije znao za ovo, jer bi to inače bila potpuna anarhija. Moram vjerovati da se nije smjelo dogoditi da ta osoba ne zna, iako je ona tek prije nekoliko dana postavljena za vršiteljicu dužnosti zbog suspenzija dosadašnjega glavnog tužitelja. Čak mislim da su aktivnosti i pripreme u Tužiteljstvu krenule bar prije mjesec ili dva.
Tu možda sada malo i špekuliram, ali budući da je ovdje puno otvorenih pitanja, imam pravo na to kao hrvatski član Predsjedništva, jer se radilo krajnje trapavo, a moglo je izazvati nesagledive posljedice s različitim konotacijama unutar hrvatskog naroda, u odnosima između između hrvatskog, srpskog i bošnjačkog naroda, jer mnogi su željeli usmjeriti pažnju prema srpskom narodu. Nemojte podcijeniti da u Tužiteljstvu postoji na stotine predmeta koji se vežu uz razdoblje 1991. – 1995. i odnose se na tisuće osoba, samo je pitanje te špekulacije, manje ili više političke koja se provodi kroz pravosudne institucije BiH, kada će se i kome te kojim intenzitetom raditi ovakvi procesi.
Stoga sugeriram onima koji su odgovorni da vode računa da nije to samo goli čin pozivanja nekoga da se istraži nečija odgovornost. Posljedice su višestruke i pogotovo danas, 21 godinu nakon Daytona, mora se s pažnjom odnositi prema tim predmetima i apsolutno ne špekulirati u javnosti oko njih. A u ovom predmetu je od svega toga bilo pomalo, i špekulacije, i selektivnosti, i političkog cilja koji je trebao ostvariti tko zna kakve zamišljene projekcije.
Vi ste upozorili na paralelne sustave koji se u BiH vuku još iz rata?
– To je pravi problem BiH. Trudimo se svim sredstvima da zaživi pravna država BiH, zbog toga i naglašavam potrebu našeg europskog puta, jer će nas se otvaranjem poglavlja natjerati da izgradimo institucije države koje će ljudima garantirati tu jednu pravnu sigurnost, tko je odgovoran da odgovara, ali isto tako da nevini neće moći odgovarati. To je jedan sustav kakav danas nemamo. Ti paralelni sustavi koji postoje nisu se značajnije transformirali od 1995. do danas, niti su promijenili svoj oblik djelovanja.
Nažalost, transformirajući institucije Herceg-Bosne, Hrvati su ostali bez njih i zato nemaju te pravne zaštite u svim ovim predmetima gdje su oni žrtve. Oni su simbolično obrađeni, ali za, primjerice, žrtve nađene na smetlištu u Mostaru na samom početku rata nitko nije odgovarao. Ili uzmite Grabovicu kao projekt kako bošnjačka politika i vojska žele doći do Neuma, ili Trusinu, Stipića livade, Križančevo Selo, Buhine Kuće, Bugojno...
Moje je pitanje je li moguće da nitko od ljudi koji vode taj dio institucija odgovornih za istrage nije u stanju otkriti tko je počinio i izazvao te pokolje ako, primjerice, znamo u Bugojnu izrijekom tko je odgovoran za sve ono što se radilo u tom vremenu. Ili uzmite danas aktualno područje Orašja, pa da vidimo tko je napravio zločine u Vidovicama. Svaki je taj zločin evidentiran, ali je pitanje zašto se selektivno postupa i nije se cjelovito odradilo prema jednom, drugom i trećem narodu.
Ako Bošnjaci i Srbi imaju te, kako ih nazivate, paralelne sustave, zašto ih onda nemaju i Hrvati?
– Nažalost, mi ih ne možemo imati. Mi smo prihvatili graditi državu. Republika Srpska je danas dominantno država srpskog naroda s 97-98 posto. U Federaciji, s druge strane, imate dominaciju Bošnjaka u institucijama Tužiteljstva, SIPA-e i slično na razini od 90 posto ili više. To je i razlog što je stanje ovakvo kakvo jest i zašto se zalažemo za institucionalnu, ustavnu jednakopravnost s druga dva naroda.
Nije to samo zato jeste li dobili pet direktora ili ne znam koliko ministarskih i sličnih mjesta. Vi jednostavno morate imate i ovaj element sigurnosti, jer kada biste danas pogledali ovaj dio pravne države i represivnog aparata, vidjeli biste do kraja zanemarenu poziciju hrvatskog naroda.
Jeste li s hrvatskom predsjednicom i premijerom tijekom ovotjednog posjeta Zagrebu išta dogovorili ako se ista stvar ponovi u slučaju Mrkonjić Grad?
– Zločina je u BiH bilo na svakom koraku i mi moramo cijeniti svaku žrtvu na isti način bez obzira odakle dolazi i tko je počinitelj. Ono što smo razgovarali u Zagrebu jest da Hrvatska mora s puno više institucionalnog pristupa obratiti pažnju na strateški odnos prema BiH. Nije to samo pozicija i zaštita hrvatskog naroda, nego nešto puno složenije. Vrlo jasno sam kazao da ne postoji obavještajna institucija iz ozbiljne zemlje koja nešto želi globalno raditi na ovom području istočne Europe a da nema svoje djelovanje u Sarajevu.
Naravno da se koriste različite tehnologije, i to je nešto što Hrvatska mora s pažnjom pratiti. S druge strane, može se povući iza tisuću kilometara duge granice i čekati što će se ovdje događati. Bez obzira jesu li u pitanju ratnici koji se sada intenzivno vraćaju i preusmjeravaju iz Sirije i Iraka ili su to svi oni koji su po različitim projektima drukčijeg osmišljavanja ovog prostora u nekoj globalnoj raspodjeli, Hrvatska jednostavno mora biti tu, imati svoje interese i štititi svoj utjecaj. Bojim se da je tu u nekoliko zadnjih godina došlo do određenog zastoja, rekao bih čak i neprofesionalizma u zaštiti svojih interesa kada su u pitanju i politika, sigurnost, gospodarstvo...
U tom smislu sam iznio svoj stav. Naravno, ja moram voditi računa kao hrvatski član Predsjedništva u BiH o interesu Hrvata u BiH, pa sam s te strane vrlo jasno naznačio potrebu da se nastavi kontinuitet suradnje i kroz zajedničku sjednicu Vlade RH i Vijeća ministara BiH. Dao Bog da se ona dogodi u narednih mjesec dana. Takvom suradnjom se preveniraju mogućnosti ovakvih tipova iznenađenja, bez obzira od koga dolaze.
Neslužbene diplomatske najave govore da bi Hrvatska u vezi s događanjima u BiH mogla partnera potražiti u srbijanskom premijeru Aleksandru Vučiću.
– Hrvatska, koliko ja znam iz tih razgovora, traži jedan uravnotežen odnos kako prema BiH, tako i prema ostalim susjedima, Srbiji, Crnoj Gori... Mislim da u tom duhu treba očekivati vrlo intenzivnu komunikaciju kako sa Sarajevom, tako i s Beogradom i Podgoricom. To je način kako danas promišlja Hrvatska, koja treba sve ove zemlje predvoditi na tom europskom putu. Istina, izvršna vlast je u RH tek uspostavljena i trebat će 10-15 dana da se neke stvari slože. Mislim da će se s puno više pažnje ići na ovaj dio vođenja vanjske politike u području koje je izvan EU-a. Tu je BiH strateško mjesto.
Najgorljiviji ste zagovornik ulaska BiH u EU. Koliko je to realno kada se Bošnjaci intenzivno okreću Erdoganu i Turskoj, a Srbi razvijaju tijesne odnose s Putinovom Rusijom?
– To su prava pitanja. Zbog toga sam i komentirao ulogu Hrvatske u budućim odnosima prema BiH, prije svega u okviru globalnih utjecaja koje ste spominjali. Kako bismo do konca iduće godine imali status kandidata, na nama je da te koji imaju možda drukčije političke agende u sjeni, bilo s bošnjačke, bilo sa srpske strane, dovedemo u poziciju kao što je gospodin Bakir Izetbegović bio zadnja dva dana u Bruxellesu i puna usta su bila EU-a.
Upravo ih treba dovesti u poziciju da ne mogu javno voditi jednu politiku a paralelno neku drugu. Svjestan sam pokušaja, a to je ono što je tražio Izetbegović u slučaju Sejdić-Finci, da nam se spuste neki kriteriji. U našem masterplanu, koji je jednoglasno prihvatilo Predsjedništvo, jasno je definirano kako do siječnja iduće godine treba riješiti taj konkretni slučaj.
To ćemo morati raditi i nećemo moći bježati. U proteklih šest-sedam mjeseci imali smo stalne konfrontacije oko mehanizma koordinacije ili sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, ali na kraju jednim upornim radom i zagovaranjem, zajedno s prijateljima iz vani, to smo riješili. Na isti način će kolege koji danas predstavljaju druga dva naroda morati pratiti ono što mi zagovaramo. Optimističan sam da ćemo do kraja 2017. imati status kandidata.
