Nisam uradio ništa herojsko, neki poseban podvig, već samo ono što je normalno za jednog čovjeka, pa bilo i u situaciji kada je teško bilo biti čovjek – kaže Amir Reko.
U svibnju 1992. godine kao 29-godišnjak je preuzeo obranu tada već otpisanog Goražda, posljednje bošnjačke enklave uz Drinu, a o svemu onome što je učinio javnost je čula zahvaljujući dokumentarnom filmu "Makedonac", čije je prikazivanje posljednjih mjeseci krenulo diljem Bosne i Hercegovine.
Piše: Zoran Šagolj | Slobodna Dalmacija
Makedonac je zapravo Amirov ratni nadimak, a dali su mu ga suborci jer je prethodno godinama službovao u toj bivšoj jugoslavenkoj republici. Iz staža u JNA seže i njegovo prijateljstvo s Draganom Simićem, koji mu je, iako Srbin i te '92. još uvijek aktivni časnik, riskirajući vlastiti život pomogao da se pridruži bošnjačkim sunarodnjacima u Armiji BiH.
– Početak rata u BiH – priča nam svoju priču Reko – zatekao me je u Bitoli. Mjesecima prije već su bili otišli časnici Slovenci i Hrvati, među kojima i moj dobar prijatelj Goran Sokol iz Našica. Rekao mi je da je za njega sve pripremljeno u Hrvatskoj, u Zboru narodne garde, i pitao šta je sa mnom. Rekao sam mu da me nitko iz Bosne nije zvao. Ipak, nisam mogao izdržati kada je počelo ubijanje i paljevina u Bosni i otišao sam do Dragana Simića, koji je tada stanovao u Nišu. Otvoreno sam mu rekao da ću dezartirati i da se idem boriti, iako je postojala mogućnost da sutra, kao dva čovjeka koja su kroz život puno toga prošla skupa, možemo pucati jedan na drugog. Bilo mu je to malo čudno, ali je odmah pitao: "Kako ti ja mogu pomoći?" "Možeš", odgovorio sam, "i to da uđem u Goražde."
Prelazak granice
Reko je želio baš u Goražde jer su šture informacije kojima je raspolagao govorile da mu je negdje na tom području sklonište našla i majka Aziza. On i Dragan dogovorili su priču, odnosno da će na putu do odredišta svima koji ih zaustave govoriti kako su krenuli iz okruženja kako bi spasili Rekinu suprugu i dvoje djece.
Prvotni je plan bio da ga Simić njegovim citroneom ax odveze do Pljevalja, gdje će već naći nekoga tko bi ga kroz šumu proveo preko granice i otpratio do Čajniča. Kako nije bilo dragovoljca među lokalnim Bošnjacima iz sandžačkog SDA, odlučuju se sami odvesti, pa dokle stignu.
– Dragan je vozio moj auto, imali smo tek vojne legitimacije, i tako smo se probijali kroz sve te silne punktove od Priboja, preko Lime, do Ustiprače. Na cesti nismo sreli niti jedno civilno vozilo, već samo tenkove i vojne kamione pune ljudi. Uz čisti blef i dogovorenu priču, došli smo u Mesiće, selo gdje je bila glavna komanda. Dovoljno je bilo da je samo netko odlučio provjeriti, okrenuti broj, ali eto, na sreću, nije. Problem je, međutim, bio taj što nikoga od zapovjednika nismo našli, pa kako se bližila noć, odlučili smo se vratiti u Pljevlja – veli Reko.
Idućeg jutra nije odustao od svog nauma, ali ni Dragan. Pokazat će se – druga sreća.
– Prošli smo opet sve one silne punktove. Opet smo došli do pred Ustipraču, ali tu nam se nasred puta ispriječio tip s bradom, s kosom do ramena i kokardom na glavi. Naredio je Draganu da iziđe, a mene su ostavili u autu. Nije ga bilo nekih 15 minuta, za mene cijelu vječnost, da bih ja poslije saznao da su mu Beli orlovi rekli: "Hoćeš da ga ubiješ ti ili mi?" Dragan nije dao, nekako ih je smuvao i ubrzo su nas pustili. Došli smo opet do istog onog glavnog zapovjedništva gdje smo zapeli dan ranije, s tim da smo tada zatekli sve zapovjednike. Kada sam im rekao što hoću, da mi je cilj spasiti ženu i djecu, jedan od njih me je pitao: "A šta ako ti ostaneš tamo?" Samo pukom srećom našao se tu jedan od većih u hijerarhiji i pitao kako sam to zamislio. Prvo sam se pravio lud i savjetovao da nazovu nekog u gradu tko bi našao i izveo moje, a kako su rekli da za to nema šanse, uskočio sam: "Onda me pustite preko mosta, sam ću!" I tako je bilo. Prije nego što smo se pozdravili, izgrlio sam Dragana, dao mu moju čekovnu, cigarete i još neke sitnice – prisjeća se Reko.
Svjedok likvidacija
Dok je prelazio s jedne na drugu obalu, svojim je očima vidio kako su na susjednom mostu srpski vojnici likvidirali cijelu bošnjačku obitelj. Kasnije mu je jedan vojnik ispričao kako je s jednog brežuljka sve promatrao i da je mislio kako srpske snage ulaze u grad. U samom Goraždu Reku je dočekao kaos, sveopće rasulo.
– Zatekao sam grad bez obrane, samo neke kvartovske grupice, daleko od ozbiljne organizacije. Već je krenula evakuacija bolnice, zapovjedništvo TO-a se izvuklo prema Ilovači i Sarajevu, Srbi su imali sve na dlanu. Da nije bilo tako, pa ne bi nikada meni povjerili zapovjedništvo. Stigao sam iz JNA i vladalo je prilično nepovjerenje. Bio sam i par dana u izolaciji, ali su me prepoznali moji Fočaci. Jedino što sam tražio jest da se postroje svi ljudi. Kako to nije moglo u gradu, odlučili smo se za šumu. I odmah sam zapovjedio da se krene na osvajanje jedne čuke. Išao sam prvi, ali dočekao nas je pakao, svi su pobjegli osim nas trinaestorice. Zloglasni vojvoda Tanacković tražio je preko megafona da se predamo, ali smo ga skinuli. Kada su to njegovi skužili, dali su se u sveopće bježanje. Kasnije su iz osvete za vojvodu otišli u Mostinu i pobili 42 Bošnjaka u tom selu – veli Reko.
U idućim danima i tjednima pripadnici 43. brigade pod njegovim su zapovjedništvom odbili 42 napada. Konačna bitka odigrala se 25. lipnja.
– Tri dana prije meni je došao kurir i počeo čitati izvještaj. Navodi i slučaj iz sela Gudelj, ne znajući da mi je tu majka, i kaže da su srpske snage zatvorile 13 Bošnjaka u jednu kuću i žive ih spalile. Čita ime po ime, kada ime moje majke Azize, djeda, rođaka, njih sedam od 13. Od šoka sam zanijemio, kažu da deset minuta nisam usne mogao pomaknuti – evocira Reko očiju punih suza i nastavlja:
– U mojoj zoni bilo je srpsko selo Bučje. Mi smo ga, znajući da su naoružani, cijelo vrijeme držali u okružju, ali nismo htjeli ulaziti u njega jer bi žrtve bile velike. Meni su stalno zamjerali zašto ga ne očistim, da bi konačno tog 25. lipnja stigla i naredba. Poslali su čak još jednu jedinicu, ako bih se ja oglušio. Spriječio sam ih i nagovorio Srbe da mi se predaju. Žene i djeca otišli su prema Čajniču, muškarci su zarobljeni i kasnije razmijenjeni, ali sva su 44 života spašena. To je bio početak mog kraja. Moji su me proglasili izdajnikom.
– A bio sam na velikom iskušenju. Velikom! To vam je dvadeset i neki lipnja, niti jedna strana ne drži zarobljenike u tom trenutku, već... Plus Srbi lupaju po gradu dan i noć, gine se. Kao da mi je netko šapnuo, kao da me snimalo pet kamera u toj situaciji da postupim ljudski unatoč čistom ludilu oko sebe. Rekao sam tim Srbima da su mi tri dana ranije zapalili majku, ali da oni nisu krivi za to i da ću im pomoći. I tako je bilo. Ja sam postupio onako kako me je moja majka odgojila – veli Reko.
Malo-pomalo postalo mu je neizdrživo u Goraždu. Nije mu pomoglo ni to što je 18. rujna, nakon četiri i pol dana krvavih borbi, uspio prijeći na drugu stranu Drine i osloboditi veći dio grada. Taj se datum danas slavi kao Dan Bosansko-podrinskog kantona, ali Reku nitko ne zove.
Ma kakvo bratstvo i jedinstvo
– Ja sam vam i dandanas kapetan JNA. Ne da nikakav čin ili priznanje nisam dobio, nego sam izbrisan iz svih evidencija. Živog su me sahranili. Meni nikakvi činovi ne trebaju, pogotovo ne od ove vlasti, jer to bi meni bila sramota. Bili su mi namijenili i metak, ali me je moj suborac Zaim Imamović, zapovjednik 1. drinske brigade, na to upozorio. Zato sam u rujnu '92. napustio Goražde, otišao po obitelj u Makedoniju i nastavio živjeti u Danskoj – kaže Reko.
Sa Simićem se prvi put nakon rata sreo prije tri godine u Sarajevu. U međuvremenu je Dragan završio u žandarmeriji, jedno je vrijeme bio i Đinđićev čovjek za jug Srbije, da bi se nakon njegova ubojstva konačno umirovio.
– On je za mene moj brat. Riskirao je svoj život da bi meni pomogao. A zašto je sve to uradio? Zato što su neke stvari u ljudima jače nego nacija, vjera, mržnja... – reći će Reko.
Danas su zajedno u projektu "Most 21", nadnacionalnom projektu koji ima i neke političke ambicije u BiH. Zajedno su se nedavno pojavili i na promociji "Makedonca" u Mostaru.
– Ne, mi ne želimo obnavljati Jugoslaviju ili bratstvo i jedinstvo. Da se ne bi brkalo s ovim vašim hrvatskim Mostom, zato smo dodali ovo 21. Zašto baš ta brojka, to me na pitajte, jer ne znam, ali sam nekako imao u primisli onaj most preko Drine iz svibnja '92. Znam da želimo živjeti kao ljudi, poticati sve dobro u njima – poručuje Reko.
U planu i film
Nakon dokumentarnog, o Almiru Reki u planu je i igrani film. Trebao bi ga snimati proslavljeni bosanskohercegovački redatelj Ademir Kenović.
–- U ratu sam vodio dnevnk, sada je sve to kod Kenovića – kaže Reko.
U filmu bi se svakako trebala naći i njegova poslovna epizoda. Stigavši u Dansku, bacio se u biznis. Počeo je kao obični radnik, da bi zajedno sa svojim danskim prijateljima digao tvrtku "Bohen", službeno 2006. godine proglašenu za najboljeg kooperanta čuvenog "Grundfosa".
Reko je prije sedam godina pokrenuo i svoju tvrtku u Sarajevu, koja uz dijelove za pumpe proizvodi i drveno posuđe. Sve što proizvedu prodaju u Danskoj.
Da ne bi sve bilo kao u bajci, potrudila se četvorka ćelavih glava prije mjesec dana. U poslijepodnevnim satima stigli su pred pogon u Hrasnici i pokušali ga zapaliti. Reko je, srećom, naišao i sam obuzdao vatru. Sve povezuje sa svojim angažmanom u "Mostu 21", koji očito nije po volji vladajućoj eliti.
Belaj u Foči
S "Makedoncem" i njegovim prikazivanjem na Veliki četvrtak ispao je priličan belaj u Foči. Reko je za likvidaciju svoje obitelji ratne '92. javno prozvao jednog lokalnog Srbina koji danas živi u Kanadi, a brat mu je faktor u poratnoj Foči.
– Na projekciju je došlo stotinjak lokalnih Srba, i mladih i starih, ali je u posljednji red sjelo deset mrcina. Jedan od njih pozvao me je u stranu, predstavio se kao četnik i rekao da film vrijeđa njihove vjerske osjećaje i da nema šanse da se pogleda u Foči. Ostala je publika inzistirala na tome da se film prikaže, među njima i dekan Pravoslavne bogoslovije, koji je došao u mantiji. Kako nisam želio da sve preraste u veliki incident, odustao sam od prikazivanja filma, ali to je moja velika pobjeda i dokaz da svugdje postoje normalni ljudi – kaže Reko.
