Žalbeno vijeće Haaškog suda u srijedu je, izričući presudu šestorici političkih i vojnih lidera Herceg-Bosne, potvrdilo tezu iz prvostupanjske optužnice da su zločini u osam općina i pet logora počinjeni u sklopu zajedničkog zločinačkog pothvata lidera Herceg-Bosne i Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i načelnika Glavnog stožera HV-a Janka Bobetka.

Četvrta osoba čije se ime često spominje u presudi je Mate Boban, pokojni predsjednik Herceg-Bosne. Zajedno s njima sudionici UZP-a su i neimenovani vojnici i dužnosnici Herceg-Bosne i Hrvatske. Svi su dijelili isti cilj, stvaranje etnički čistog hrvatskog entiteta u BiH, piše Jutarnji list.

Krivnja za zločine je individualizirana: Jadranko Prlić osuđen je na 25 godina zatvora, Bruno Stojić, Milivoj Petković i Slobodan Praljak na 20, Valentin Ćorić na 16 godina zatvora, a Berislav Pušić na 10.

Žalbeno vijeće je potvrdilo da su zločini počinjeni na teritoriju općina Prozor, Gornji Vakuf, Jablanica, Zapadni Mostar, Ljubuški, Stolac, Čapljina i Vareš, te u pet logora: Vojno, Heliodrom, Dretelj, Gabela i Ljubuški. Zločini su počinjeni u međunarodnom sukobu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, dok su dijelovi teritorija tih osam općina bili pod okupacijom Hrvatske, zaključio je ICTY.

Krajnji cilj

Odbijajući žalbe optuženih, Žalbeno vijeće je citiralo stav iz prvostupanjske presude ICTY-ja: za čitavo vrijeme relevantno za optužnicu (siječanj 1993. - travanj 1994.) krajnji cilj lidera Herceg-Bosne i Franje Tuđmana bio je uspostaviti hrvatski entitet kojim se djelomično rekonstruiraju granice Banovine, radi ujedinjenja hrvatskog naroda.

Taj entitet je trebalo direktno priključiti Hrvatskoj ili je trebao postati neovisna država unutar BiH s tijesnim vezama s Hrvatskom (str. 260). Između 1991. i 1994. Tuđman je htio proširiti granice Hrvatske uključujući u njih Herceg-Bosnu direktno ili indirektno. Između 1992. i 1993. lideri Herceg-Bosne, uključujući Prlića, Stojića, Praljka i Petkovića sudjelovali su na sastancima o podjeli BiH.

Iako je Herceg-Bosna bila stvorena u kontekstu srpske agresije, ona nije bila samo privremena obrambena inicijativa, potvrdilo je Žalbeno vijeće. Tuđman je podržao formiranje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne 18. studenoga 1991. kao hrvatskog entiteta koji će zaštiti prava Hrvata i braniti “nacionalni i povijesni hrvatski teritorij”, inspiriran granicama Banovine.

Tek pod međunarodnim pritiskom Tuđman je odustao od svog plana da proširi granice Hrvatske oko 21. veljače 1994.

Bez zaključka da su Tuđman, Šušak i Bobetko direktno sudjelovali u UZP-u i imali namjeru da se počine konkretni zločini, ICTY nije mogao zaključiti da su bili članovi UZP-a, argumentirala je obrana Brune Stojića. Žalbeno vijeće je to odbilo (str. 725). Odbili su i Praljkovu žalbu da je sud pogrešno uključio Tuđmana, Bobetka i Šuška kao članove udruženog zločinačkog pothvata, a da ih nije naveo u analizi zajedničkog kriminalnog cilja s liderima HVO-a i Herceg-Bosne.

Žalbeno vijeće je odgovorilo da je Praljak selektivno citirao presudu izvan konteksta i ignorirao detaljnu analizu udruženog zločinačkog pothvata (str. 802). Žalbeno vijeće potvrdilo je nalaze prvostupanjskog da su ključni momenti UZP-a ostvareni u suradnji s vodstvom Herceg-Bosne i vodstvom Hrvatske.

Međunarodni sukob

Hrvatski lideri Tuđman, Šušak i Bobetko direktno su surađivali s liderima i vlastima HVO-a na provođenju UZP-a, citira prvostupanjsku presudu. Praljak im je služio kao veza s Herceg-Bosnom. Postojala je veza između Praljka i hrvatskih vlasti, uključujući Tuđmana, Šuška i Bobetka, na temama u vezi s BiH, posebno o angažmanu Hrvatske u BiH (str. 803).

Žalbeno vijeće potvrdilo je i nalaz prvostupanjske presude da su Hrvatska i BiH bile u međunarodnom sukobu. Hrvatska je imala presudnu kontrolu nad HVO-om ne samo preko časnika HV-a poslanih u BiH (str. 118 presude) poput Praljka i Petkovića, ili Žarka Tolea i Ivana Kapulara.

Osim toga, HV i HVO su zajedno upravljali vojnim operacijama, HVO je slao izvještaje hrvatskim vlastima, Hrvatska je osiguravala logističku podršku HVO-u i izražavala politički utjecaj na HVO i Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu.

Niz je časnika HV-a na dužnosti u HVO-u: Željko Šiljeg, zapovjednik Operativne grupe Sjeverozapad HVO-a bio je pukovnik HV-a, pripadnik 145. brigade HV-a Vladimir Primorac bio je zamjenik zapovjednika 3. bojne vojne policije HVO-a. Nedjeljko Obradović, zapovjednik 1. brigade HVO-a Knez Domagoj u isto je vrijeme bio pripadnik 116. brigade HV-a, pukovnik HV-a Stanko Sopta držao je funkciju zapovjednika Kažnjeničke bojne.

Kontrola HVO-a

Hrvatski ministar obrane Gojko Šušak je između studenoga 1993. i početka siječnja 1994. pet puta posjetio područja Herceg-Bosne i sudjelovao na sastancima s Matom Bobanom, generalom Rosom i drugima (str. 135).

Stanje međunarodnog oružanog sukoba je postojalo na čitavom teritoriju BiH čitavo vrijeme na koje se odnosi optužnica (str. 123). HVO je okupirao dijelove općina Prozor, Gornji Vakuf, Jablanica, Zapadni Mostar, Ljubuški, Stolac i Čapljina, a kako je Hrvatska imala kontrolu nad HVO-om, sud to tretira kao da je Hrvatska okupirala dijelove BiH (str. 135).

Razmatrajući žalbe optuženih, Žalbeno vijeće donosi zaključak da je (str. 139) postoje brojni faktori koji dokazuju da je Hrvatska preko HVO-a imala stvarnu vlast na području osam općina iz optužnice. To su: kontrola Hrvatske nad HVO-om, kontinuirana prisutnost HVO-a u tim općinama nakon okupacije, izdavanje naredbi stanovništvu, bliske veze Prlića, Praljka i u manjoj mjeri Petkovića s Hrvatskom, trajne konzultacije članova vlada Hrvatske i Herceg-Bosne te Vladinih struktura s HVO-om, i njihovo zajedničko sudjelovanje u UZP-u te angažman snaga HV-a s HVO-om u napadima na gradove i sela.

Članovi udruženog zločinačkog pothvata dijelili su zajednički cilj, stvaranje etnički čistih hrvatskih teritorija, što se moglo postići protjerivanjem muslimanskog stanovništva i počinjenjem širokog spektra zločina (str. 254). Žalbeno vijeće je odbilo žalbe obrane Jadranka Prlića o nepouzdanosti transkripata iz Ureda predsjednika.

Izvadci iz žalbene presude haaškoga tribunala

Prlić osnovao logore, a teške uvjete u njima diplomatima je umanjivao

Rušenje Starog mosta nije ratni zločin, utvrdilo je Žalbeno vijeće Haaškog suda. Još je u prvostupanjskoj presudi ICTY ustanovio da je za HVO Stari most bio legitimni vojni cilj jer ga je Armija BiH koristila za opskrbu svojih postrojbi na linijama razdvajanja u centru Mostara. Međutim, oni su tvrdili da je rušenje mosta zločin pretjerane destrukcije, što je sada sasvim izbačeno.

Jedan tenk HVO-a ispaljivao je granate na Stari most 8. studenoga 1993. Do večeri je razoren, ali se srušio ujutro 9. studenoga. Most se srušio kad je nastavljeno granatiranje, ali moguće i uslijed detonacije eksploziva postavljenog s lijeve strane Neretve (169. stranica Žalbene presude).

Rušenjem mosta stanovnici Donje Mahale ostali su praktično odsječeni od ostatka istočnog Mostara pa je prvostupanjsko vijeće zaključilo da su posljedice razaranja Starog mosta na položaj muslimanskog stanovništva bile disproporcionalne vojnoj koristi od njegova rušenja, te da je HVO srušio Stari most i kako bi utjecao na moral muslimanskog stanovništva.

Sad je Žalbeno vijeće, uz izdvojeno mišljenje suca Pocara, prihvatilo žalbu Bruna Stojića i ustanovilo da ako je Stari most u tom trenutku bio legitimni vojni cilj, onda i njegovo rušenje ne može značiti prekomjerno razaranje bez vojnog opravdanja. Sudac Fausto Pocar nije se složio sa zaključkom većine, jer su, tvrdi, zanemarili da je Stari most spomenik kulture zaštićen Ženevskim konvencijama.

Otvaranje detekcijskih centara

ICTY je osudio prvooptuženog Jadranka Prlića, predsjednika HVO-a i Herceg-Bosne te premijera Herceg-Bosne, kao odgovornu osobu za otvaranje i zatvaranje detencijskih centara.

Prlić je bio je svjestan teških uvjeta u kojima su bili smješteni muslimani u Heliodromu, Dretelju i Gabeli i to opravdavao i umanjivao u susretima s predstavnicima međunarodne zajednice. Žalbeno vijeće je potvrdilo da je Prlić donio odluku o osnivanju zatvora Gabela i postavio direktora, a kasnije ga i zatvorio.

Žalbeni sud nije prihvatio argument obrane da je HVO imao pravo odvojiti muslimane iz sigurnosnih razloga u vojnim uvjetima. Odvajanje civila od vojnih obveznika nije napravljeno propisno, među zatočenicima su bili mnogi mlađi od 15 i stariji od 60 godina, koji nikako ne bi mogli proći pod vojne obveznike. Logori su bili prenapučeni, a HVO ih je koristio za etničko čišćenje, jer se odatle moglo otići samo u treće zemlje, preko Hrvatske. Često su muškarci bili zatvarani zajedno sa ženama, djecom i starcima, i jednako tretirani (stranica 150). J S. Pavić.

Pratite Livno Online na Facebooku, Twitteru, Instagramu ili Youtube-u

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i Livno Online ne može se smatrati odgovornim za izreceno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.Ukoliko ne posjedujete email adresu u polje za email adresu upišite abc@abc.com
comments powered by Disqus

Najnovije BiH