Pavao Vuković iz Orašja odlučio se osam dana odvojiti od svoje obitelji i kao humanist - volonter u sastavu organizacije "Demira" Austrija otići u Tursku i biti od pomoći u teškim trenucima nakon potresa, piše Večernji list BiH.
- To su slike apokalipse i katastrofe na koje se nitko ne može pripremiti. Svjedočenja patnji i boli preživjelih ostaju za cijeli život. Ujedno je to i svojevrsna škola kako biti bolji čovjek, s puno više suosjećanja, jer nismo svjesni koliko se sve može promijeniti za sekundu i koliko je tanka nit između života i smrti. Prošao sam i Domovinski rat i poplave u Posavini, dakle, bio sam pripremljen na teške slike. Ali, vjerujte, ono što se tamo dogodilo teško mogu prenijeti TV slike ili riječi - kazao nam je Pavao nakon povratka iz Turske. Teško je prihvatio razgovor o ovoj temi za Večernjak jer, priznaje, najradije šuti i još uvijek nerado govori o tim strašnim prizorima, čak ni supruzi. Ipak, želio je dati korisne savjete onima koji žele usmjeriti pomoć.
Šokiran viđenom tragedijom
Pavao Vuković vodio je niz godina organizaciju "Demira" u Orašju koja se bavila razminiranjem, no kako ta organizacija djeluje u Austriji i Njemačkoj i kroz projekte brze pomoći u kriznim situacijama, pružajući unesrećenima medicinsku pomoć, pomažući u pretragama, izvlačenju ili humanitarno, Pavao im se pridružio kao volonter.
- Prate me ti pogledi u prazno nastradalih ljudi koji sjede uz ruševine jer u nekoliko minuta izgubili su cijele obitelji, dom, sve. Ljudi su ipak, s toliko dostojanstva i u tako ogromnoj tragediji, zahvalni što im pomažemo jer to je katastrofa takvih razmjera na koju se ne može nitko pripremiti. Mi smo pomagali u gradu Kahramanmarasu.
Te slike nikada neće izblijedjeti: krateri na cesti, razdvojena zemlja, brda od betona s urušenim blokovima zgrada. Ogroman je prostor bio zahvaćen potresom - kao kada bi sve od Orašja do Mostara u širini oko 25 km bilo sravnjeno - slikovito opisuje Pavao.
Priroda zaustavila život
- Najstrašnije mi je ipak bilo vidjeti detalje iz gromada betona koji govore da su tu živjele obitelji, cipelice, dekice… Vidiš da je tu bio život koji je uništen u trenu. Užasne su to slike jer, zapravo, potres ih je pogodio u vrijeme spavanja, kada su svi bili u krevetima. Slike na televiziji to ne mogu prenijeti, sav taj užas kada se vidi zgrada od 15 katova koja se slijepila na nekoliko metara i praktički sve smrskala.
Zanijemiš kada vidiš ljude koji sjede uz zgradu i gledaju u prazno jer možda su radili noćnu smjenu, a cijela obitelj im je tamo ostala. Pogledaš im zabrinuta lica dok čekaju za bilo kakvu vijest i informaciju. Apsolutno nitko ne pita za papire, novac, zlato, dokumente, nego samo ima li preživjelih - priča nam Pavao.
Razoran potres
Vuković smatra kako se u javnosti nepravedno mnogo govori o, navodno, lošoj gradnji kao uzroku velikog stradanja. On tvrdi da to uopće nije istina. - Vjerojatno ima primjera slabe gradnje, ali potres je bio toliko jak i razoran da je lomio i betonske stupove. Brda željeza koja je teško prokopati da bi se došlo do unesrećenih tome svjedoče.
U tim prazninama koje su stvorene u ruševinama specijalne ekipe tragale su za preživjelima. Sada se već polako pristupa raščišćavanju, no težak posao sa strojevima, vjerujem, potrajat će dugo. Moraju srušiti još barem pet tisuća zgrada koje su popucale i u njima nitko ne stanuje. Bit će to veliko gradilište - dodao je.
Označiti kutije
Sada je teško i preživjelima, kaže Vuković, jer žive u šatorskim naseljima. Sve im je potrebno, ali pomoć treba slati tako da se na kutiji napiše što se šalje i na turskom (aplikacija Prevoditelj na mobitelu) kako bi pomoć najlakše bila razvrstana (zimske jakne, muška roba, dječja, higijena...).
- Tamo su ljudi u teškom psihičkom stanju i ne može se od njih očekivati da razvrstavaju stvari, nego sve treba biti složeno i uredno, a ne da kroz pomoć praznimo svoje ormare. Oni su jako organizirani, ali izuzetno puno pomoći stiže iz 80 država svijeta. Treba sve to iskoordinirati i to rade danonoćno. Stvarno im se divim. Ja sam tamo bio tek osam dana i pomagao sam koliko sam mogao, no bila je to i svojevrsna škola - zaključuje Pavao jer mnogo se više cijeni ono što se ima, čovjek postane humaniji i čovječniji.
