Osam mjeseci prošlo je otkako su se bh. institucije pismeno obvezale provoditi reforme, kao i dva mjeseca od usvajanja Reformske agende na entitetskim i državnoj razini, a ama baš nikakvih suštinskih promjena na bolje nema.
Dapače, naše vlasti gotovo da i ništa ne rade osim kadroviranja i zauzimanja “zlatnih koka”. S druge, pak strane velika migrantska kriza svu pažnju EU-a usmjerila je upravo na to, jer još uvijek nema ni približno istih stavova oko toga kako riješiti krizu. Na to je kristalno jasno nedavno upozorio i predsjednik Njemačke Joachim Gauck kazavši: “Reforme su nužne i treba ih provesti odmah, jer bi bilo kakav zastoj, pod teretom drugih događaja u Europi, prvenstveno migrantske krize, mogao negativno utjecati na put BiH ka Europskoj uniji”. Nažalost, upravo to se i događa. Piše Dnevni list.
Reforme na čekanju
Lars-Gunnar Wigemark, specijalni predstavnik EU u BiH, također je rekao kako bi usvojenu Reformsku agendu trebali svi provesti jer ona odražava sveukupnu težnju vlada i na državnom i na entitetskoj razini, da odgovore na želju građana BiH za stvarnom promjenom, jačom vladavinom prava i većim mogućnostima. Poručio je kako ovako sveobuhvatan i kompleksan set reformi može uspjeti jedino ako bude proveden u cjelini.
Izrazio je očekivanje kako će svih 14 vodećih političkih stranaka, kao i njihovi lideri, koji su prije osam mjeseci svojim potpisima preuzeli obvezu da pomognu ovu zemlju dovesti do članstva u Uniji. Međutim, od silnih očekivanja za sada nema ništa, jer iz RS-a sve češće spominju novu agendu, dok se u FBiH još ne zna ni tko je vlast, a tko oporba, a kamoli da se počnu provoditi reforme. Kada tomu dodamo kako svi eminentni politolozi upozoravaju kako je paket socioekonomskih reformi u startu osuđen na propast ako se ne uđe u suštinu problema današnje BiH: nakaradno ustavnopravno uređenje.
A od tih reformi velika većina političara u BiH bježi kao vrag od tamjana, jer ako se zemlja zaista uredi kao moderna i na europskim vrijednosnima, za njih će mjesta biti samo u jednoj državnoj instituciji – zatvoru. Prema tome, volje za reformama nema ni na mapi pa i najveći prijatelji naše zemlje više ne da nisu veliki, nego nisu nikakvi optimisti za uspjeh novog pristupa Unije “bolesnoj zemlji” BiH.
Pesimizam
Tako Tonino Picula, predsjednik izaslanstva Europskog parlamenta za BiH kaže: “Osobno nisam toliko optimističan te smatram kako je novi pristup pokušaj da se preskoče opterećenja koja se u BiH ne mogu riješiti zbog nesloge domaće politike, ali će i on ostati politika kratkog daha ako rješavamo velike socijalne i ekonomske probleme, a ne i matični problem: dotrajali ustavnopravni okvir”. Još ranije je jedna od inicijatora novog pristupa EU-a BiH, Vesna Pusić, hrvatska ministrica vanjskih i europskih poslova, jasno poručila kako i u slučaju da to i nije posljednja, taj pristup je sigurno jedna od posljednjih šansi za našu zemlji. Dakle jasno je kako ispružena ruka Unije neće u tom položaju biti vječno, naročito ako se mi samo svaki dan iz petnih žila trudili “što više izudarati tu ruku”.
Profesor europskih integracija Mile Lasić u jednoj od svojih kolumni vrlo dobro je napisao: “Najambiciozniju modernizaciju u povijesti BiH nije realno očekivati bez promjene ponašanja postojećih političkih i upravljačkih klasa i u BiH i u EU”. Je li to realno očekivati, procijenite sami, ali bez ispunjenja uvjeta kojih pred nas stavlja Unija nećemo se niti milimetra približiti “europskoj obitelji”.
