DEKLARACIJA HRVATSKOGA KULTURNOG VIJEĆA O STANJU I BUDUĆNOSTI HRVATSKOGA NARODA U BOSNI I HERCEGOVINI

Polazeći od neprijeporne činjenice da su Hrvati najstariji narod u Bosni i Hercegovini; polazeći od činjenice da je hrvatski narod u Bosni i Hercegovini potvrdio svoj suverenitet na referendumu 29. veljače i 1. ožujka 1992., izražavajući političku volju da Bosna i Hercegovina opstane kao državna zajednica; podsjećajući da je Republika Hrvatska priznala 1992. državu Bosnu i Hercegovinu; podsjećajući isto tako da su hrvatski narod, Hrvatsko vijeće obrane i Hrvatska vojska odigrali ključnu ulogu u suprotstavljanju velikosrpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu; polazeći od činjenice da je Hrvatska Republika Herceg-Bosna u trenutku ugrozbe hrvatskoga nacionalnog bića u BiH bila izraz težnje za očuvanjem slobode i identiteta na područjima gdje živi pretežito hrvatsko pučanstvo; podsjećajući da su Hrvati u BiH nakon kratkotrajnih sukoba s muslimanima (Bošnjacima) - koji se nisu odvijali na cijelom teritoriju BiH - pristali na oblikovanje Federacije BiH te Washingtonskim sporazumom još jednom potvrdili svoj suverenitet; podsjećajući da su vojni uspjesi Hrvatskoga vijeća obrane i Hrvatske vojske omogućili sklapanje Daytonskih sporazuma, u kojima se utvrđuju suverena prava hrvatskoga naroda na cjelokupnom području BiH; podsjećajući da nije ostvaren sporazum o posebnim odnosima između Federacije BiH i Republike Hrvatske; podsjećajući također da su nametnute ustavne korekcije 2002. pogoršale položaj Hrvata u BiH; suočeni s mogućnošću da najavljene ustavne promjene ponište suverenost i konstitutivnost hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, donosimo ovu Deklaraciju

1.
Hrvati u Bosni i Hercegovini neodvojiv su dio jedinstvenoga hrvatskog nacionalnog korpusa.
Republika Hrvatska ima povijesno utemeljenu, Ustavom propisanu, međunarodnim ugovorima prihvaćenu i strateški razvidnu obvezu štititi prava i opstojnost hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.
Ta obveza podrazumijeva i uvažavanje stava Republike Hrvatske u najavljenim izmjenama Daytonskih sporazuma, kojih je Republika Hrvatska jedna od potpisnica.
Činjenice govore da se Hrvatsku u tom pitanju pokušava zaobići. Također je činjenica da službena politika u Republici Hrvatskoj nije predočila svoju viziju uređenja BiH, koje bi jamčilo punu slobodu narodnoga života Hrvata u Bosni i Hercegovini.

2.
Hrvatski intelektualci, okupljeni oko Hrvatskoga kulturnog vijeća, traže zato da Hrvatski sabor formulira i izloži javnosti jasan i nedvosmislen stav, u suglasju s predstavnicima Hrvata iz Bosne i Hercegovine, te da zatim hrvatski narod kao cjelina zastupa dogovoreno rješenje. Ovu Deklaraciju držimo mogućim temeljem za donošenje službenoga stava.

3.
Sadašnji razvoj događaja u svezi s budućim uređenjem BiH daje naslutiti da je riječ o dugoročnom očuvanju podjele Bosne i Hercegovina na dva entiteta, s tendencijom prema potpunom ukidanju konstitutivne uloge hrvatskoga naroda u BiH.

4.
Zadržavanje statusa quo značilo bi nastavak i dovršenje eliminiranja jednoga od triju suverenih naroda u Bosni i Hercegovini – hrvatskoga naroda. Taj plan se godinama provodi u oba entiteta: u Republici srpskoj gotovo potpunim sprječavanjem povratka izbjeglica, a u Federaciji BiH stalnim pokušajima asimiliranja Hrvata.
Rečena nasilja odigravaju se uz šutnju, pristanak ili poticaj međunarodnih predstavnika, koji uvode metode nepoznate u zemljama razvijene demokracije.
Hrvatski narod u BIH u ovom se trenutku ne bori samo za svoj suverenitet i konstitutivnost, nego i za svoj identitet, za hrvatski jezik i pravo na naobrazbu na svome jeziku, za hrvatsku baštinu i nacionalnu povijest, za svoju kulturu, za temeljna ljudska prava i narodne slobode.

5.
Razvidno je, dakle, da se sa stajališta interesa hrvatskoga naroda u BiH, buduće uređenje Bosne i Hercegovine ne može zasnivati na dosadašnjoj dvojnoj entitetskoj podjeli.
Nedopustiv je i protivan načelima suvremene civilizacije opstanak Republike srpske, koja je rezultat genocidne i kulturocidne srpske agresije na područja od kojih je značajan dio bio naseljen hrvatskim pučanstvom. Federacija BiH pokazala se, pak, sredstvom za provođenje interesa mnogobrojnijeg naroda na uštrb Hrvata.

6.
Držimo da je za budućnost Hrvata u BiH i budućnost Bosne i Hercegovine u cjelini, nužno uspostaviti takav teritorijalno-administrativni ustroj, koji će omogućiti pun nacionalni i kulturni razvitak svim trima suverenim narodima.
Smatramo da je u sadašnjim okolnostima rješenje u kantonizaciji Bosne i Hercegovine na cjelokupnom njezinu teritoriju, uz poštovanje načela suverenosti i konstitutivnosti sva tri naroda na cijelom području BiH.
Budući ustav BiH trebao bi definirati ovlasti kantonalne vlasti i središnje državne vlasti, u čija tijela svaki narod sam bira predstavnike.


7.
Ukoliko bude inzistirano na entitetskom ustroju Bosne i Hercegovine, Hrvatska i Hrvati u BiH imaju pravo zahtijevati uspostavu hrvatskog entiteta koji (bez obzira na teritorijalnu nepovezanost) obuhvaća i hrvatska područja u Posavini, na temelju popisa stanovnika prije srpske agresije. Također, treba osigurati punu samoupravu općina s hrvatskom većinom koje ostaju u sastavu preostala dva entiteta.

8.
Stabilna središnja državna vlast u kojoj sudjeluju sva tri konstitutivna naroda, te kantonalna vlast koja omogućuje slobodan nacionalni i kulturni život većinskoga naroda u kantonu – uz poštovanje svih zajamčenih prava pripadnika ostalih naroda – trebali bi biti temeljem izglednije budućnosti Bosne i Hercegovine. Tako ustrojena Bosna i Hercegovina bit će poželjna susjedna država Republike Hrvatske i pridonijeti konačnom sređivanju prilika u ovom dijelu Europe.


U Zagrebu, 20. prosinca 2005.