| Hrvati radikaliziraju svoja stajališta |
| 01.04.2008 (23:05) | |
|
Otvoreno pismo predsjednika HDZ-a 1990. Bože Ljubića visokom predstavniku u BiH Miroslavu Lajčaku u kojem ga kritizira zbog njegovog podcjenjivanja hrvatske inicijative o izmjeni entitetskih ustava moglo bi biti uvertira za novu stranicu u odnosima hrvatskih političara u BiH prema OHR-u i Miroslavu Lajčaku.
Ljubićev oštro intonirani rječnik u pismu trebao bi označiti i novu politiku koju bi hrvatski lideri pretočeni u Božu Ljubića i Dragana Čovića, ali i Zvonku Jurišića trebali igrati nakon odluke Vijeća za provedbu mira (PIK) o učvršćivanju nepravednog daytonskog kvazi-ustava. Srednji put Politika srednjega puta između bošnjačkoga unitarizma i srpskoga separatizma koju vode Božo Ljubić i Dragan Čović, a koju su s oduševljenjem prihvatili u Bruxellesu nije dala rezultate koje su Hrvati očekivali, dapače umjesto nagrade stigla je kazna. Nije to prvi put da hrvatska politika nakon kooperativnosti dobije pljusku. Prisjetimo se samo rata i silnih mirovnih sporazuma koje su Hrvati po nekom nepisanom pravilu prvi potpisivali. I što sada? Prije svega treba vidjeti je li politika srednjega puta, a koja se odnosi na pretvorbu Bosne i Hercegovine iz pseudo-federacije u izvornu federaciju dobra politika i što joj je alternativa. Trenutačno su u opticaju tri alternativne opcije. Prva je status kvo dakle ostanak daytonske dvoentitetske BiH koja je katastrofalna za Hrvate. Druga mogućnost je unitarizacija zemlje koja što se tiče Hrvata ne dolazi u obzir, dok je treća mogućnost raspad zemlje. Možda bi ova treća opcija mogla za dio hrvatske populacije u BiH biti i primamljiva, no i takvo bi rješenje za Hrvate bilo katastrofalno. Prije svega u teoriji međunarodnog prava za stvaranje države potrebne su tri kriterija: vlada, teritorij i stanovništvo. Hrvati u BiH zadovoljavaju samo treći kriterij. Hrvatsko pitanje No, u slučaju da se zanemare ovi kriteriji i da Hrvati dobiju zeleno svijetlo za odcjepljenje, gdje bi? Hrvatska ih ne želi, a ni sami zbog diskontinuiteta teritorija organizirani u vlastitu državicu ne bi mogli funkcionirati. Osim toga ni u međunarodnoj zajednici za takvo što ne postoji zeleno svijetlo. Očigledno je kako je jedini ispravni put istinska federalizacija zemlje, točnije utemeljenje hrvatske federalne jedinice unutar međunarodno priznatih granica BiH. Dakle može se zaključiti da je politika srednjeg puta zagovaranja federalne države između bošnjačkoga unitarizma i srpskoga separatizma dobar put, no očigledno je kako nešto nije u redu u njezinoj provedbi te da bi trebalo primijeniti drugu taktiku. A nova taktika bi se u najkraćem mogla opisati kao radikalizacija hrvatske politike. Nova taktika bi se trebala odnositi na skretanje pozornosti na zaboravljeno hrvatsko pitanje u BiH. Prije svega Ljubić i Čović Miroslavu Ljačaku trebaju jasno naznačiti da više neće moći računati na Hrvate kao tampon zonu između nerealnih bošnjačko-srpskih zahtjeva glede ustava i ostalih reformi, a da zauzvrat ne dobiju ništa. Dakle hrvatska politika bi u buduće morala naplatiti posao koji radi umjesto OHR-a i Miroslava Lajčaka. I drugo Ljubić i Čović trebaju jasno kazati da njihove stranke i kadrovi više neće pod svaku cijenu sudjelovati u vlasti u Federaciji BiH koja svakim danom sve više umanjuje kolektivna prava Hrvata i sustavno siromaši većinska hrvatska područja u BiH. Drugi potez bi u znatnoj mjeri uzdrmao odnose u većem bh. entitetu i upravo bi on skrenuo pozornost na hrvatsko pitanje u BiH. Na potezu su predsjednici dva HDZ-a Božo Ljubić i Dragan Čović. Večernji list |