"Sindrom" mame
Toliko prijetnji i galame , a nije ni otišao. Članovi komisije nikad nisu čuli izljeve godinama opravdano nagomilavanih frustracija. Nisu vidjeli izgled njegova srditog lica… « Jebat ću im mater svima. Čut će me svi, banda lopovska», zapjenjeno je vikao moj prijatelj kad je čuo da je umjesto njega na posao primljena neka ženska čija je biografija odgovarala uvjetima natječaja. Umjesto svega što je govorio svratio je u birtiju i napio se.
Natječaj kao i mnogobrojni do sada bio našteljen. I prije raspisivanja znalo se tko će biti primljen. Da bi se to dogodilo partija je promijenila sastav komisije koji je s oduševljenjem najviše glasova dao «provjerenoj» kandidatkinji.
Samo što još nisu istaknuli, broj cipela, horoskopski znak i njezine otiske prstiju da ne bude nikakve dvojbe. Premda, za razliku od njegove, njezina stručna sprema nije dogovarala tom radnom mjestu , ona je imala neke druge prednosti. U srodstvu je sa moćnim partijskim grlom i potječe iz sela koje sunce obasja dva sata dnevno i gdje poljski WC kulturno nasljeđe.
Kao što sam i pretpostavljao moj prijatelj nije imao herca suočit se s članovima komisije sasut im u facu što im pripada. Od sveg bijesa ostalo je samo mamurno jutro. On je miran i samozatajan momak. Mama je njega i brata pošteno odgajala dok je stari radio u Njemačkoj. Para se imalo , a mama je pazila da im niša ne fali. Oni su kao i velika većina nas, tipični primjeri gastarbajterske djece. Osim oca ništa im nije nedostajalo. Taj se nedostatak nije ni primijetio dok nisu stasali. Kada su dečki iz mamina krila postajali tinejdžeri, a potom i zreli momci uvidjelo se da nešto nedostaje.
Mame su ih s puno ljubavi i mahom dobro odgojile. Velika većina ih nije problematična .Mnogi su završili fakultete. Vozili se dobri auti i dobro se provodilo. Pružile su im svu ljubav i kao lavice svoje leglo štitile ih od svih nedaća i obveza. Ali to je od njih napravilo neku vrstu štićenika nesposobnih za uhvatit se u koštac sa životom. Što vrijedi snaga odraslom lavu ako majka nije naučila loviti. Umrijet će od gladi pored stada od tisuću antilopa.
Nije bilo očeva koji su bili pravi primjer. Sa gole ledine , odvojeni od obitelji radili su najteže poslove kako bi sagradili i platili sve što je potrebno. Problem je što bili daleko i svoj primjer borbe za bolji život u teškim uvjetima i sa golemom žrtvom nisu mogli pokazati sinovima koji to nisu nikada naučili.
Zbog toga sada imaju problema. Iscrpljeni očevi su pomrli, mirovina je manja ili je nema , a nisu se naučili borit i preuzet odgovornost. Kako će se boriti kad su naučeni da se za njih netko bori? I sada očekuju da netko za njih napravi sve ,baš kao što je to mama radila.
Kad malo razmislim dosta naših problema potječe od tog «sindroma mame». Iako su mame i same živjele teško i imale najbolje namjere odgojile su neprilagođene sinove. Dok su ima davali obilje ribe nitko ih nije učio kako se peca. A evolucija je pokazala da vrsta koja se ne prilagodi uvjetima, izumire. Nekako na se čini da se upravo to događa u ovome gradu.
Mamini sinovi bi sada trebali biti nositelji društva. Pokretači promjena i poboljšanja. Najproduktivniji i najreporuktivniji dio populacije. Najsenzibilniji dio javnosti. Trebali bi biti fighteri na koje se mora računati.
Umjesto toga mamini sinovi se ne žene. Ne, oni ne mijenjaju cure pa se ne mogu odlučiti. Oni su i na tom planu nepoduzetni, valjda očekuju da i to netko za njih drugi napravi. Zvaničino opravdanje većine njih je nema posla ili novca. Imam dojam da je to tek nevješto prikrivanje pravih razloga njihove indolencije i nemara, najprije za sebe , a potom i za sve ostale. Tate su im imale još manje pa su se ipak ženili. Meni se čini kako se više radi o nedostatku hrabrosti i pomanjkanju volje za preuzimanje obaveza. Kako se za ništa nisu naučili boriti tako ni za cure ,potencijalne supruge. Dobili su košaru-dvije i obeshrabreni prestali pokušavati. Ili pak traže cure kakave su bile nekada dok su oni mili mladi. Opet ne prilagođenost, takvih odnosno ne dirnutih gotovo da nema. Navikli su biti nečija obaveza , a ne da se o nekome moraju brinuti. Kako nisu u stanju napadati nisu ni braniti se , stoga cure u napad neće oni pobjeći, ostat će i jednostavno prihvatiti sve okolnosti u kojima se nađu. To uostalom i sada rade, ništa ne poduzimaju i samo kukaju ako im se nešto ne sviđa ili je na njihovu štetu.
Teško je pobrojati sve stare momke u Livnu. Ja ih ne krivim. Nije ovo tekst protiv njih nego protiv njihovih ali i naših problema. U pojedinim župama broje ih na stotine. To pomnožite sa još toliko djevojaka i bar po dvoje djece i jasno je gdje smo. To je ono izumiranje neprilagođene vrste koju sam spominjao. Brojne velebne kuće u livanjskom kraju sagrađene teškim radom u Njemačkoj pretvorit će se u staračke domove. U tatinim kućama stari momci u samoći imat će dovoljno vremena za razmišljanje o tome gdje su pogriješili.
Gledam sada svog prijatelja diplomiranog inženjera nečega sa trideset i nešto. Zatvorio se u sebe i sažaljeva se. Ne znam je li mu krivlje što nije primljen ili što nije imao hrabrosti reći članovima komisije sve što je htio. Znam i ja da malo toga poštenog u ovome gradu osobito gdje su poslovi i lova, ali mora pokušati ponovno. Kako da mu kažem da nitko nije prohodao , a da nije pao, naučio voziti auto ,a da mu se nije ugasio, našao curu ,a da nije bio odbijen…. U stvari većinu stvari u životu naučimo samo zahvaljujući upornom ponavljanju. Tako je i u životu, nitko nam ništa neće dati , a moramo se uporno boriti za ono što mislimo da nam pripada. Kako se ono kaže? Nisi jak onoliko koliko puta padneš nego koliko se puta ustaneš. Umjesto toga moj se prijatelj nakon nekoliko neuspjeha sažaljeva, mama bi zaplakala , a tata bi pokušao ponovno.
admin September 10, 2007 (5:17AM)
Komentiraj
(*) obvezna polja