Poruke s ovogodišnjeg središnjeg obilježavanja Bleiburške tragedije i Križnog puta jasnije su no ikada ranije dale doprinos razobličavanju holokausta što su ga Titove komunističko-partizanske vlasti prakticirale u Drugom svjetskom ratu i u poraću nad političkim neistomišljenicima, pretežito Hrvatima ali i tadašnjim Muslimanima, piše Pejo Gašparević za Hrvatski Medijski Servis.
Sada postaje posve očito kako su razmjere nastojanja komunističkih vlasti da istrijebe populaciju drukčijeg, to jest nekomunističkog svjetonazora, bile tako goleme da se taj sustavno isplanirani smrtonosni udar na neistomišljenike može nazvati i komunistički holokaust.
Uporište za takvu kvalifikaciju može se pronaći i u izvješću šefa komunističke tajne policije Aleksandra Rankovića podnesenom u Beogradu u veljači 1951. godine a u kojem se, između ostalog navodi: „Kroz naše zatvore je između 1945. i 1951. godine prošlo 3.777.776 zatvorenika dok smo likvidirali 586.000 narodnih neprijatelja.“
Ova Rankovićeva rečenica u kojoj se on hvali kako su komunističke vlasti u razdoblju od pet-šest godina nakon Drugog svjetskog rata ubile 586.000 „narodnih neprijatelja“ nepobitno govori tko je bio kreator tako masovnih likvidacija ljudi koji su samo drukčije mislili no što je to priželjkivala komunistička vlast, i koji su zbog toga bili etiketirani kao „narodni neprijatelji.“ Drukčije rečeno, bilo je to razdoblje u kojem je vrijedilo pravilo - ako se ne slažeš s komunistima dobiješ metak u čelo.
Ovaj kratki izlet u povijest bio je nužan kako bi se kompletnije shvatile poruke s ovogodišnje komemoracije u 71. obljetnice Bleiburške kataklizme a koje raskrinkavaju desetljećima pomno režiranu idealiziranu predodžbu o komunizmu tako da se nije smjelo javno niti zucnuti o masovnim zločinima tog režima. Predsjednik Hrvatskog sabora Željko Reiner je na ovogodišnjoj komemoraciji u Bleiburgu posve otvoreno istaknuo kako je pobjeda nakon drugog svjetskog rata „žestoko okaljana događajima na Bleiburgu.“
„Slično kao što Jasenovac simbolizira sva ustaška stratišta, nedvojbeno je i to nikad nitko neće moći osporiti da su komunisti masovnim ubijanjem pripadnika razoružane vojske, ali i civila, žena i djece, nakon završetka rata počinili strašne zločine. Ljudi su ubijani bez prethodnog suđenja, pobacani u jame o kojima je bilo zabranjeno govoriti i pisati, sve do pada komunizma i demokratskih promjena. Te je ljude progutao mrak, njihovi najbliži o njima nisu znali ništa, nisu smjeli znati ništa. Nisu znali kakva je sudbina snašla njihove očeve, braću i djecu. Još manje gdje su im grobovi, gdje im leže kosti, nisu ih čak smjeli ni spominjati da i oni ne bi završili u komunističkim tamnicama,“ rekao je Reiner.
Ovakve Reinerove riječi su od iznimne važnosti za senzibiliziranje javnosti u približavanju istini jer ih je izgovorio jedan od državnih čelnika Republike Hrvatske. Jednako je važno i Reinerovo isticanje kako su fašisti, nacisti i ustaše koji su činili zločine tijekom Drugog svjetskog rata za njih kažnjeni ali, kako je on precizirao, „komunistički zločini nad Hrvatima počinjeni nakon završetka rata uopće nikad nisu ni procesuirani ni kažnjeni, već su zločinci mirno živjeli i uživali privilegije.“
„To je ono što boli,“ dodao je posve ispravno Reiner.
Povjesničari i oni koji se bave proučavanjem komunističkih zločina već godinama grme o zločinačkoj naravi komunističkog režima u bivšoj Jugoslaviji i o pogubnosti nekažnjavanja komunističkih zločinaca ali mainstream mediji su uglavnom ignorirali takve informacije nerijetko ih ocjenjujući revizionističkim, nacionalističkim ili šovinističkim. Sada, kada o tomu na takav način govori i predsjednik državnog sabora, to znači kako su se spoznaje o komunističkim zločinima etablirale i u najvišim državnim tijelima.
Treba primjetiti kako Reiner, kojeg se smatra temeljitim i pedantnim političarem koji svoja stajališta iznosi promišljeno, koristi pojmove „komunističke tamnice“, „komunistički zločini,“ što njegovom istupu na Bleiburgu daje dodatnu dimenziju u razobličavanju desetljećima lažima zamagljivane slike o komunističkom režimu. Slične kvalifikacije o ćudi komunističke vladavine iznio je i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Tihomir Orešković koji je individualno dan uoči središnje komemoracije, posjetio Tezno i Bleiburško polje gdje je u spomen na žrtve zapalio svijeće.
„Totalitarni komunistički režim počinio je masovna djela nasilja koja su predstavljala kršenja temeljnih ljudskih prava, pa i najvrijednijeg ljudskog prava-prava na život,“ poručio je tom prigodom premijer Orešković a upadljivo je kako koristi termin „totalitarni komunistički režim.“
A predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović je nekoliko dana uoči ovogodišnje Bleiburške komemoracije izjavila: “Moramo strogo odvojiti antifašizam, kao vrednotu moderne Europe, i moderne Hrvatske, zapisanu u našem Ustavu, od zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima, pod kojim su deseci tisuća ljudi raznih nacionalnosti i ideja brutalno likvidirani kao neprijatelji naroda, bez suda i ikakvih ljudskih prava.“ Nemoguće je ne primjetiti kako ona koristi termin „zločinački jugoslavenski komunistički režim“ koji također točno oslikava karakter Titove komunističke vlasti.
Ovakvim svojim javno izraženim stajalištima o komunističkom režimu troje državnih čelnika Hrvatske, to jest predsjednica Republike, predsjednik Sabora i predsjednik Vlade prakticiraju nove standarde državnih čelnika u vrednovanju komunističke vladavine bivše Jugoslavije tako da se o komunizmu više ne govori u rukavicama i uvijeno nego otvoreno nazivajući stvari pravim imenom.
Zapravo, šutnji o komunističkim zločinima ističe vrijeme jer takva šutnja proizvodi frustracije i u mlađim naraštajima. Protiv takve šutnje u propovijedi na Bleiburškom polju na središnjoj ovogodišnjoj komemoraciji, ustao je biskup banjolučki mons. Franjo Komarica rekavši:
„Ako bismo i dalje šutjeli, onda se u našoj životnoj stvarnosti neće moći ostvariti onaj istinski mir, koji Stvoritelj svih ljudi i naroda želi podariti svoj svojoj djeci. Ako budemo i dalje šutjeli, tada će zakon jačega i dalje carevati u našem svakodnevlju, a prijetnja represalijama, egoizmom i ratom umrtvit će dijalog i napore oko međusobnog razumijevanja. Ako budemo i dalje šutjeli, ugasit ćemo dragocjeno svjetlo i zapriječiti prijeko nam potrebnu toplinu ljubavi Isusa Krista, božanskog univerzalnog kralja mira. Kristov mir tada neće doći u naša srca.“
Ove riječi biskupa Komarice dovoljno su opominjujuće te im nije potreban dodatni komentar. U inspirativnoj propovijedi biskup Komarica je s pravom poručio: “Ne dopustimo da razbacane i nesahranjene kosti desetina i desetina tisuća naših sunarodnjaka i članova naše Crkve i dalje ne nađu svoj pokoj, kao što se to s njima događalo proteklih sedam desetljeća, poglavito zbog zabrane, prezira ili nemara službenih državnih i političkih predstavnika država u kojima smo živjeli.“
Predstavnik Mešihata Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj Idriz ef. Bešić je na Bleiburškoj komemoraciji u molitvi za žrtve islamske vjeroispovijesti istaknuo je kako je Bleiburško polje „i najveće stratište Muslimana.“ Točno!
Zapravo, sagledavajući širinu i dubinu zločina koje je počinila komunistička vlast u bivšoj Jugoslaviji u prvih pet-šest godina nakon Drugog svjetskog rata, neće se pogriješiti ako se kaže da je to bila masovna demonstracija državnog terorizma nad političkim neistomišljenicima.
Podjednako zlo predstavljaju tadašnje masovne likvidacije što ih činila komunistička vlast, i sadašnji apologeti titoizma koji se žele prometnuti u tobožnje demokrate a nastavili bi sudjelovati u proizvodnji zaborava komunističkih zločina. Neće tako ići!.
