Zaplako, bolan, i Bog od sreće – kaže nam Ivan, u Pršinom kockastom old-fashion dresu i već dobro okupan od pljuska, dok s ekipom ide iz fan zone pod Bijelim brijegom.
- Jest i ono u Istanbulu i ona tri što smo im uvalili bilo vraćanje duga za Beč, ali sad nas je i preplatio – puca mladog Mostarca euforija, pa malo gleda u nas, malo zvjerlja po zgradama neće li vidjeti koga poznatog, a malo odzravlja ekipi što se smjestila po autima, naoružala se hrvatskim i herceg-bosanskim zastava i kruži desnom obalom Neretve.
Kišu u Mostaru u nedjelju kao da su naručile snage reda. Prvo je sastavilo 20 minuta prije 3, a onda i 5 manje 5, nakon što je Eriksson na Parku prinčeva odsvirao, pa je i to ubilo volju u onima kojima je na pameti bio kakav belaj, incident, provokacija...
Utakmicu se na većinski hrvatskoj strani grada uglavnom gledalo po kafićima i stanovima, a jedina prava masovka bila je na sjevernom ulazu stadiona. Tamo su šator montirali iz udruge “Uvijek vjerni Herceg-Bosna”. U dva i kusur sata kroz njega je prodefilirao nekih tisuću-dvije ljudi.
Nigdje policajca
Kada smo stigli, nigdje živog policajca. Red su održavali momci iz Delta Securityja.
- Nas je zvala ova navijačka udruga. Šuti, da ne ureknem, ali sve fino ide – kaže nam na dolasku pod Bijeli brijeg pojači srednjogodišnjak, šef ekipe zaštitara.
Kada je Luka Modrić zabio u 40. ni čaša da pukne. Ali zato je izgledalo kao da je zapadni Mostar neko uključio na na jaku struju. Ruke u zraku, skače i urla mlado i staro.
- Tooooo... Luka! – viče jedna gospođa i pokušava osigurati prostora da joj mala vidi slavlje vatrenih.
- Ajmoooo – dere se najglasniji iz jedne ekipe studeneta i traži drugi gol:
- Sad ih zgazite!
Nakon gola pukla je pokoja petarda, zapucalo iz nebodera u susjedstvu, a pored obližnjeg kafića žensko društvo uporno je pokušavalo aktivirati ručni vatromet. Nije im, unatoč iskazanoj upornosti, to do kraja poluvremena uspjelo.
- Sad je tamo tišina – veli Mario i glavom maše put druge obale Neretve.
- Proglasit će dan žalosti!
Jedini ‘ozbiljniji’ problem pod šatorom izbio je kada je nepoznati netko na početku drugog poluvremena umjesto Drage Ćosića i HTV pusti ton i sliku bosansko-hercegovačke državne slike. Prolomio se zvižduk kao kada su Turci kasapili Vedrana Ćorluku na zelenom travnjaku.
- Halo, kolege s pulta pustite HTV – poručio je autoritativni voditelj. U par sekundi želja mu je uslišena i prolomio se aplauz.
Iz pozadinskih redova situaciju u šatoru cijelo su vrijeme s nogu nadgledali Ilija Perković i Darko Miličević Paraga, predsjednik i dopredsjednik “Uvijek vjerni Herceg-Bosna”. Negdje na pola skužili su da ekran nije dovoljno visoko podignut i da će za Češku i Španjolsku nešto morati poduzeti što se konstrukcije tiče.
- Ma sve ću napraviti, samo da ove dobijemo – kaže nervozni Paraga, inače splitski zet.
Što od nervoze, što od poziva skoro da nije gledao drugo poluvrijeme.
- Zovu me ovi naši iz Pariza. Eno im transparenta – pokazuje rukom na ekran, u čijem su prvom planu hrvatski navijači.
- Otišlo je mojih 300 u Francusku, šou tamo rade. Imamo grupu na Viberu, mobitel mi crkaje, ne može više prikazat koliko se iskrcalo slija – veli, dok kopa po smartphoneu.
- Evo ti mene i Srne u Istanbulu. Bio sam ti tada zvijezda RTL-a. Uhvatila me njhova kamera i ja im rekao bit će 2:0.
Mi zabili tri. Oš vidjet na Youtubeu – pita Paraga.
- Za ovu našu reprezentaciju još ti se sto posto navija srcem i dušem u Hercegovini i Slavoniji. I Bosni! Da vidiš gore naših Hrvata, luđi od nas. Lako je nama ovdje, aj ti radi ono što oni rade po Vitezu, jednom i drugom Travniku ... – kaže Ilija, koji dosta smirenije prati prijenos iz Pariza. Rođen je i živi u Zagrebu, ali veli da krv nije voda i da u njemu ne mogu izblijedjeti hercegovački korijeni.
‘Što me Srna zaj...’
Kada je utakmica završila, jedan drugom su poletili u zagrljaj.
- Ajmo sad popit jednu pravu – predloži Ilija, a Darko s pika prihvati.
Dok slave, prilazi im Igor.
- A što me zaj... Srna – kaže i vadi listić. Igrao na pobjedu vatrenih, crveni karton i da će zabiti baš Dario.
- Ti izgubio lovu, a Ćorluka po litre krvi – spusti mu Paraga.
Istočna obala Mostara
Pola sata prije početka utakmice istočni dio Mostara ničim nije pokazivao da uskoro počinje neki važan megdan. Za razliku od nekih ranijih godina, kad bi uoči dvoboja Hrvatske i Turske u Ulici braće Fejića – žili kucavici tog dijela grada – znale vijoriti velike zastave Turske Republike, jučer toga nije bilo. Tek je desetak kršnih policajaca koji su preventivno stajali na Španjolskom trgu, točki na kojoj se u Mostaru spajaju Istok i Zapad, ukazivalo da slijedi nogometna utakmica koja bi u podijeljenom gradu mogla raspaliti etničke strasti.
- Ne vjerujem da će biti ikakvih problema - kaže nam jedan od gostiju u obližnjem kafiću.
- Jedino ako ovi daju gol, pa se neko namjerno proveze autom na drugu obalu s nekom zastavom. Ili ako ovi drugi daju gol, pa se neko s one strane proveze ovuda s drugom zastavom. Ako bude belaja, biće samo zbog toga.
Pred Klubom navijača Veleža, poznatih pod imenom “Red Army“, desetak mladića sjede na štekatu: na zidu kraj njih nacrtana velika Titova slika u partizanskoj uniformi, iz vremena Drugog svjetskog rata. Kad su čuli zbog čega smo došli, samo se smiju:
- Pa nismo mi desničari pa da navijamo za Tursku. Mi smo ljevičari, socijalisti, komunisti, i zato ćemo navijat za komšije. Znači, Hrvatska - kaže nam jedan.
Ulazimo u Klub navijača, na zidovima uramljene slike raznih generacija Veležovih igrača. Momak u Veležovom dresu skoro se naljutio na nas:
- Ma odakle vam uopće ideja da ćemo navijat za Tursku?
Pa se okrene prijatelju:
- Daj, pokaži mu tiket!
Jedan od njih vadi iz džepa tiket kladionice i pokazuje mi - momci su kolektivno uplatili na pobjedu Hrvatske, s tim da će gol dati Mario Mandžukić.
‘Zadnji put su nam Hrvati razbili cijeli Bulevar’
Idemo dalje, do Starog mosta. Gomila turista, dobrim dijelom iz Azije, vjerojatno niti ne zna koja utrakmica počinje za nekoliko minuta. Ugostitelj Safet Begović kaže da neće navijati ni za koga.
- Zadnji put kad su igrali Hrvatska i Turska nama su Hrvati iz zapadnog dijela razbili cijeli Bulevar, a kasnije je na televiziji bilo da je to zato što su Muslimani iz istočnog dijela navijali za Tursku. A niko od nas nije navijao za Turke. Da jest, ja bi priznao. Ali nije - kazuje Safet.
Safetova prijateljica, koja se nije htjela predstaviti, priča mi kako se noć ranije provezla zapadnim dijelom grada.
- I gdje god da dođem, u najmanju uličicu, svuda zastave Hrvatske. A ovo je, koliko ja znam, Bosna i Hercegovina. Aj da ja vas pitam nešto: kako bi vama u Splitu bilo da vam u pola grada stoje samo bosanske ili samo srpske zastave?
Safet nas ispraća, veli pomalo rezignirano:
- Nama istočni Mostar nisu porušili Srbi, nego Hrvati. I zato je nama danas Hrvatska strana zemlja, a zapadni Mostar nam je strani grad, nažalost. Ali i Turska nam je strana zemlja, i zato ja neću navijat ni za koga.
Rezervna domovina Turska
Dok se kroz Kujundžiluk vraćamo prema Ulici braće Fejića, vidimo dvojicu prodavača u turskim dresovima. Nisu bili raspoloženi za razgovor.
U jednom od kafića u Fejićevoj ulici vidimo još četvoricu momaka u turskim dresovima, taman se smjestili ispred velikog ekrana. Oni pristaju na razgovor:
- Zašto navijamo za Tursku? A eto, oni s druge obale imaju rezervnu domovinu Hrvatsku i navijaju za nju, pa smo mi odlučili za rezervnu domovinu izabrat Tursku. Jel pošteno?
Vraćamo se u Klub navijača Veleža, utakmica je već počela. Negdje u 25. minuti velika šansa za Tursku, a od desetak prisutnih mladića skače samo jedan.
- A jesi Turčin! - zafrkavaju ga prijatelji.
Modrićev gol izazvao je dobrohotne komentare:
- Bravo!
- Svaka čast!
- E jes ga čovjek zabio.
Gledamo dalje. U nekom trenutku s televizora se začuje pjesma hrvatskih navijača “Oooo, volim te Hrvatskoooo”, a ja odjednom začujem iza sebe neko bubnjanje i mumljanje. Okrenem se, a ono jedan od navijača Veleža nesvjesno bubnja prstima u ritmu pjesme i pjevuši “Volim te Hrvatskoooo.“
Stekao sam dojam da navijačima Veleža nije bilo krivo što je Hrvatska pobijedila. Jedino im je žao bilo što Mandžukić nije zabio, pa su onaj tiket morali baciti u smeće.
