Raditi da bi živio ili živjeti da bi radio – u tu dilemu sve ćešće dolaze (i) hrvatski radnici pod teretom sve nemilosrdnije borbe u utrci za posao i njegovo zadržavanje.
Tempo u toj areni pojačavaju galopirajuća nezaposlenost, dobna i drugi oblici diskriminacije pri zapošljavanju, čega su brojni poslodavci i te kako svjesni pa zlorabe činjenicu o višku radne snage na tržištu rada te se za svaku uskratu ili rezanje (novčanih) radnih prava pozivaju na krizu.
Dok on podiže ljestvicu danonoćne odanosti tvrtki, rada bez ili s tek dan-dva godišnjeg odmora te dragocjenosti zvane radno mjesto, u zraku ostaje prešućena ucjena i pritisak "ako nećeš ti, na birou je more onih koji bi i te kako cijenili tvoje radno mjesto". Gdje je granica, gdje je pritisak posla i radnog vremena "bez radnog vremena", godišnjeg i privatnog života toliki da zaposlenik, ma kako prestižan posao i dobru plaću imao, kaže: E, sada je dosta!, dajem otkaz i prihvaćam posao koji je (i znatno) manje plaćen od prethodnog ili odlučujem pokrenuti posao gdje je sam sebi šef? Jer ne želim da mi zbog posla trpi privatni život, obitelj, roditeljstvo, majčinstvo…
Cijeli dan na poslu
"Dala sam otkaz u kancelariji male tvrtke gdje sam imala oko 3.500 kuna plaću i prešla u veću tvrtku za tajnicu s plaćom 5.000 kuna. Mislila sam – plaća je puno veća, a da kao tajnica neću imati pretjeranu odgovornost…", - ispričala je za Glas Slavonije svoje iskustvo Đakovčanka, majka petogodišnjaka. Oduševljenje novom radnom okolinom splasnulo je već prvih dana, kada je uvidjela da je rukovoditelj osoba koja sve podređuje poslu, po čitav dan ostaje u tvrtki te očekuje isto i od zaposlenih.
Iako mi je i ovdje posao trebao biti od 7 do 15 sati, nikada nisam znala kada ću doći kući, a najčešće je to bilo gotovo navečer. Dijete je trpjelo, od 15 sati, misleći da stižem kući, zvalo me na posao i pitalo kada ću doći, što je šefu smetalo. Tražio je cjelodnevnu nazočnost na radnom mjestu jer da ništa nije preče od posla, 'ako on može, da možemo i mi', te da 'sve što možeš napraviti sutra – odradi danas'. Trpjele su i kućanske obveze, kuhanje ručka, više nisam imala vremena za obitelj, za sebe, za kuću, za privatni život. Bio je to za mene veliki pritisak. Razgovarala sam s mužem i, unatoč većoj plaći, dala otkaz te se vratila na stari posao, manju plaću, ali uredno radno vrijeme 'od 7 do 3', bez pritiska šefa koji nema privatnog života pa ga ne očekuje ni kod drugih. Kada sam mu rekla da dajem otkaz – bio je uvrijeđen, a ja sam ispala lijena i nezahvalna", kaže Slavonka.
'Hrabrost je, a ne lijenost ili ludost dati otkaz'
Sociologinja Mirjana Nazor kaže kako je pogrešna deviza "živjeti da bi radio".
"Treba raditi da bi se uspijevalo živjeti. Čemu život samo radi rada, zgrtanja titula, novca, ovlasti, zasluga? Čemu takav život ako u zasluženome ne možemo uživati, ako zarađeno nemamo kada potrošiti? Poistovjećujem to s učenicima; ako se isključivo iz škole trči kući i samo uči, uči da bi se dobivale samo petice, to je promašen život, bez obzira na odlične ocjene. Uz rad, postoje i drugi kolosijeci da bi se živjelo, dokazalo. Na otkaz na poslu, dobili ga ili dali, ne smijemo gledati kao da time prestaje život. Jer svaki kraj krije i neki novi početak. Mlade generacije zdravije gledaju na to – kada ostanu bez posla, sagledavaju nove mogućnosti i dodatne vlastite sposobnosti te često počinju nešto sasvim deseto. Nisu sputani famom dobivanja i davanja otkaza. Hrabrost je, a ne lijenost ili ludost dati otkaz zbog pritiska i prijeći negdje gdje je zdravije raditi. Jer, posla će uvijek biti, a nas jednom više ne", kaže Nazor.
