Kolovoz 1995. Vojna operacija Oluja službeno je završena, na kninskoj tvrđavi vijori se pobjednička zastava, na trgovima i ulicama hrvatskih gradova slavlje, euforija kakvu Hrvatska nikad nije doživjela. Na bojištima zatišje.
Snage generala Ante Gotovine već su u BiH, utvrđene na području Bosanskog Grahova. Položaje prema Drvaru drže svježe postrojbe 141. brigade, u kojoj su uglavnom mladići iz Kaštela, a većina prekaljenih ratnika 4. i 7. gardijske brigade te 126. brigade koji su podnijeli najveći teret u operacijama Ljeto-95 i Oluja poslani su na zasluženi odmor. Piše Večernji list.
Na dopustu je i general Gotovina: tajno se vjenčao s lijepom pukovnicom Dunjom Zloić te je uzeo nekoliko dana za medeni mjesec. U zapovjedništvu Zbornog područja Split u Kninu njegov je zamjenik general Rahim Ademi.
U isto vrijeme Vojska Republike Srpske (VRS), kojom je zapovijedao zloglasni general Ratko Mladić, spremala se za protuudar. U sklopu operacije Vaganj-95, koja je trebala donijeti preokret u ratu, na područje Drvara stižu elitna Druga drinska laka pješačka brigada, 65. zaštitni puk, 10. diverzantski odred te dobivaju zadatak da zauzmu Bosansko Grahovo i stvore uvjete za napredovanje prema Kninu, Glamoču, Livnu. U napad kreću noću 12. na 13. kolovoza i silovito udaraju na strateški važan prijevoj Derale između Strmice i Grahova, tzv. kninska vrata.
Tih dana dobro se sjeća brigadir Ante Kotromanović, koji je u vrijeme Oluje bio zapovjednik Operativne grupe Sinj, a baš tada Gotovina ga je postavio za zapovjednika Operativne grupe Sajković, koja je držala područje Grahova.
– Na to područje – priča nam Kotromanović – došao sam noću 11. na 12. kolovoza. Realno, napad nitko nije očekivao. Naše najbolje postrojbe bile su na odmoru nakon teških operacija i 40-ak dana provedenih na Dinari, a bili smo i samozadovoljni jer smo oslobodili Knin, što je bila kulminacija svega što smo sanjali.
Inače, 141. brigada bila je dobra postrojba, s dosta ratnog iskustva, ali je u to vrijeme došlo puno neiskusnih, tek mobiliziranih vojnika. Bilo je problema, sustav obrane nije bio najbolje postavljen, rečeno mi je da će 7. i 4. gbr. ostaviti nešto oklopa, ali se to zbog loše koordinacije nije dogodilo.
Stoga sam operativnu grupu preuzeo tek kasno noću 12. kolovoza, a već u 3 sata obavijestili su me o napadu. Izišao sam na prvu crtu i sa zapovjednikom brigade dogovorio da na teren pošalje sve operativce kako bismo dobili sve potrebne informacije.
A s terena su dolazile dramatične vijesti. Na području Derala otvorio se pakao, tuklo je srpsko topništvo i zrakoplovstvo, nadirali su tenkovi, elitni „drinski vukovi” upali su iza hrvatskih položaja i sijali smrt. Jedna za drugom padale su kote Cigelj, Biljeg, Vidovića glavica.
– Pokušavali smo kontrolirati štetu, ali, naravno, bilo je i panike pa je jedan broj ljudi napustio položaje – prisjeća se Kotromanović, koji je o svemu obavijestio generala Ademija.
– Ademi je imao sjajan refleks. Kako je desna fronta od Grahova mirovala, većinu topništva i snaga prebacili smo na glavni smjer. Iz pričuve smo prebacili jednu bojnu 126. brigade i dogovorili protunapad 141. brigade na Glavicu.
Istodobno, iz smjera Strmice dolazila je 6. pukovnija, koja je dijelom snaga trebala vratiti brdo Biljeg – objašnjava Kotromanović. No, pokušaj vraćanja izgubljenih položaja taj prvi dan nije uspio. Navečer 13. kolovoza u pomoć stiže bojna 7. gbr., iz pričuve stiže i bojna 4. gbr., dolazi i pojačanje u topništvu i oklopu, a i kompletna 126. brigada. Sve je bilo spremno da hrvatske snage, ojačane i sad posve organizirane, krenu u protunapad.
– Uz snažnu topničku vatru, u protunapad smo krenuli ujutro 14. kolovoza. Bio je to napad iz pokreta, prvi put izveden na taj način, barem u ZP Split. Mi smo u hodu, bez posebnog izviđanja i planiranja, uveli snage u borbu, odredili smjerove i žestoko krenuli. Išli smo lijevom stranom Grahovskog polja, desno uz selo Bursaće prema Drvaru i vrlo brzo probili prvu crtu. „Drinske vukove” i ostale razbili smo iz pokreta i već 15. kolovoza došli do Drvara.
Uzeli smo sve dominantne položaje i Drvar nam je bio kao na dlanu. Kao kad se popneš na Sljeme, a ispod su Šestine – slikovit je Kotromanović. – Tu smo se ukopali i čekali nove operacije: Maestral i Južni potez.
U borbama na području Derala poginulo je 30-ak hrvatskih vojnika. Premda je broj žrtava bio velik, pokazalo se da VRS nije imala ni snage ni znanja suprotstaviti se organiziranoj, moćnoj Hrvatskoj vojsci, čije će postrojbe uskoro stići nadomak Banjoj Luci. Što bi se dogodilo da je VRS zauzela Grahovo?
– Gubitak Grahova povrijedio bi naš ponos, morali bismo opet vraćati ono što smo prije nekog vremena uzeli, ali ozbiljnijih posljedica ne bi bilo jer smo djelovali kao vrhunski organiziran tim. Imali smo svog vođu, Gotovinu, dobre zapovjednike postrojbi, izvrsno usklađeno djelovanje topništva, oklopa, pješaštva, postojala je sjajna suradnja između 4. i 7. gbr. i njihova suradnja sa 126. brigadom.
Teško nas je bilo zaustaviti. VRS nije imala nikakvih šansi bez većeg angažmana iz Srbije – ocjenjuje Kotromanović. Prisjeća se da je treći dan bitke u zapovjedništvo brigade došao ministar obrane Gojko Šušak: – Tražio me ujutro oko 8 sati, no ja sam vodio protunapad. Tuklo je topništvo i bilo je vrlo riskantno da ministar dođe na prvu crtu, ali taj se njegov čin ne zaboravlja.
