Činilo se kako će to biti svehrvatska akcija za pamćenje, jer riječ je o nečemu u što ne treba sumnjati – simbolu vukovarske patnje, ciglenom Vodotornju koji je za vrijeme okupacije JNA i četnika pretrpio više od šest stotina izravnih pogodaka projektilima svih vrsta i suprotno svim zakonima građevinske i ratne logike – ostao uspravan.
I postao simbol stradanja grada koji, premda izrešetan i izmrcvaren, nije povinuo vrat pred okupatorima. Piše Slobodna Dalmacija.
Još za vrijeme napada one crne jeseni 1991. godine braniteljima i građanima bio je znak ponosa; dvadesettrogodišnji Ivica Ivanika s Mitnice uporno je pod granatama na Vodotoranj dizao hrvatsku zastavu, a poslije mu se pridružio i Hrvoje Džalto.
Pedesetmetarski Vodotoranj je izgrađen 1968. godine prema projektu arhitekta Petra Kušana i tada je bio među najvišim građevinama te vrste u Europi, s kapacitetom spremnika od 2,2 tisuće kubičnih metara, a mogao je bez dodatnog punjenja osigurati vodu za 45 tisuća stanovnika tijekom 12 sati.
Prošle godine počinje najveća domovinska akcija prikupljanja sredstava za obnovu pod nazivom "Vukovarski vodotoranj – simbol hrvatskog zajedništva", pod visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović. Najavljivane su donacije sa svih strana, od najmanjih općina, preko gradova i županija, sve do državnih i privatnih tvrtki te sredstava iz dijaspore, organizirani su u tu svrhu koncerti i različite druge akcije.
Obnova i uređenje memorijalnog centra stajala bi 24,8 milijuna kuna (s PDV-om), a projekt arhitektonskog biroa "Radionica arhitekture" predviđa da se u blizini Vodotornja urede parkirališta, dječje igralište, te popis svih donatora. S dunavske strane bit će instalirano panoramsko dizalo iz kojega će se izlaziti u nekadašnje spremište za vodu, buduću memorijalnu sobu.
Kroz "tijelo" građevine protezat će se krivudava staza kao simbol vukovarskih nedaća, a predviđeno je i više ekrana na kojima će se prikazivati snimke razaranja građa, među njima i nastalih dok granate direktno pogađaju Vodotoranj. Rupe nastale razaranjem zatvorit će se staklenim stijenkama, a iz memorijalne sobe izlazilo bi se na krovište s vidikovcem, tribinama i velikom hrvatskom zastavom.
Dakle, obnova je trebala započeti ovog ljeta, ljeta iza nas, na internetu se pomno i primjereno objavljivala svaka kuna koja se prikupila, bio je dostupan i popis donatora (doduše sredinom rujna slavonskim mjestima su krstarili lažni prikupljači sredstava za obnovu koji su brzo razotkriveni) i sve je slutilo kako će hrvatski građani, tvrtke i ustanove prikupiti potrebna sredstva.
No, ovih dana objavljeno je kako je tijekom deset mjeseci za obnovu uplaćena točno pola potrebnih sredstava – brojkom 11,98 milijuna kuna! Kako se to dogodilo? Jesu li hrvatski građani toliko iscijeđeni, pa im nakon plaćanja svih mogućih harača, ovrha, trošarina i svakodnevnih poskupljenja ne ostaje ni pet kuna za svehrvatski pothvat? Vrlo lako moguće, ova akcija zorno je pokazala da su građani na dnu.
A možda više i ne vjeruju nikome, sredstva iz desetaka humanitarnih akcija u kojima su građani velikodušno prilagali doprinose, nestala su netragom, nikad ne završivši na krajnje odredište. Upravo je za Vodotoranj prije dvadeset godina Zadarska županija uplatila tri milijuna kuna, a trag tog novca do danas je ostao nepoznat!
Kako prikupiti sredstva, možda bi ovaj projekt mogli pokriti i EU fondovi, dolaze od tamo milijuni i za beznačajnije akcije, ali zar to ne bilo pomalo sramotno?! Prikupe li se sredstva, početak radova trebao bi biti na proljeće, što će biti izgledno jedino ako se ostvari najava Vlade koja bi ovog tjedna trebala održati sjednicu u Vukovaru – ostatak sredstava uplatit će se iz državnog proračuna.
Očito je i izvjesno, Vodotoranj će biti obnovljen, ali ostaje pitanje onog "zajedništva", jesmo li uspjeli ili nismo?
