Boris V. je Vukovarac koji je odlučio otići u Irsku kako bi imao bolji život.
Tako je on objavio u Facebook grupi "Idemo u Irsku" post koje je mnoge zamislio. Piše Slobodna Dalmacija.
Ovo je napisao:
"Ako niste uhljeb, guzonjin sin ili politički krpelj neke od naših vodećih stranaka, sigurno ste se u vašem životu kao i ja pitali, kako to da kod nas ljudi koji su totalni debili, nekulturni, bezobrazni i neobrazovani imaju toliko novaca, uspješni su, slavni i zaobilaze zakon i pravila bez posljedica. Zašto?
Ja sam se uvijek pitao da li sam ja onda idiot? Zaostao? Nesposoban ili nešto drugo nije u redu sa mnom, jer u našem hrvatskom okruženju ne mogu postići ništa više od toga nego da preživim mjesec? Da li će tako biti do kraja života?ostoji li mjesto gdje je drugačije i gdje se neke druge kvalitete više cijene i nagrađuju?
E pa upravo to sasvim NEOBIČNO iskustvo sam doživio u Irskoj, gdje za svo čudo moj poslodavac zaista cijeni rad, trud, angažman, poštenje, iskrenost, odgovornost prema poslu i klijentu. Je*ote, ne možeš vjerovati pa onda iz iskustva pričekaš s euforijom jer misliš možda je to samo na početku, međutim kad se to nastavi mjesec za mjesec pa ti se nagovijesti povišica i više rangirano radno mjesto, shvatiš da nisi ti idiot, da nisi nesposoban i da je zapravo sve u redu s tobom.
Okruženje u kojem si bio je nezdravo i loše i onda tako nekako ispunjen nečim čudnim, novim, ali ful dobrim, počneš i na život i stvari malo drugačije gledati, vedrije, toplije i prije svega zdravije.
Ljudi, nemojte više gubiti vrijeme, zdravlje i živce u Bankarskoj/HDZ/SDP-ovskoj prčiji. Pod krinkom nacionalizma su nas pokrali i domovinu nam rasprodali. Ponosan sam što sam Hrvat i zauvijek ću voljeti svoju domovinu, ali hrvatska država... Fuj.''
Mnogi odlaze iz Hrvatske u potrazi za 'boljim sutra'. Mnogi se i razočaraju, no neki i uspiju, nađu bolji život i konačno postanu sretni van granica svoje domovine. No, nije svima suđeno i nemaju svi dovoljno hrabrosti za tako nešto pa prihvate stanje onakvo kakvo je.
Bilo to 'stanje za plakanje ili ne', ostanu osuđeni na takav život i s vremenom se naviknu na to. No, ovaj Vukovarac nije bio među njima pa se odvažio za rizik života i svaka mu čast na tome jer je većinu jednostavno previše strah nepoznatog.
A zasigurno ćete se složiti kako strah i je jedina kočnica koja nam priječi put do bolje sutrašnjice.
