Pedesetogodišnjem mesaru iz Bugarske je san da će u Njemačkoj zaraditi koji euro za sebe i za svoju obitelj kod kuće, trajao ravno tri dana.
U pogonu za rasijecanje mesa u blizini Gütersloha na zapadu Njemačke mu je već trećeg radnog dana mehanička pila za meso zahvatila i mali prst na ruci, usprkos zaštitnoj rukavici koju je nosio. Ali nitko nije pozvao ni liječnika. Usprkos bolovima i krvarenju jednostavno je morao i dalje ostati raditi, piše DW.
Prošlo je još tri dana nakon te nesreće na radu prije nego što je konačno dospio u bolnicu. Tamo je bio operiran i ostao je ležati dva dana. Njegov poslodavac ne samo da mu nije pomogao na bilo koji način, nego se ponašao kao da on - ne postoji.
Već dok je bio u bolnici je njegov ležaj u smještaju dodijelio drugom radniku iz Bugarske, tako da je istovremeno izgubio i prst i posao i smještaj. Naravno da je bio očajan jer je teoretski bio na "probnom roku" i čak nije točno niti znao kako se zove tvrtka za koju zapravo radi.
Za Szabolcsa Sepsija je to tek jedan od mnoštva primjera s kojim se susreće gotovo svakog dana. On radi za organizacijuFaire Mobilität (Poštena mobilnost, projekt nastao u okviru njemačkog krovnog udruženja sindikata DGB) u njezinoj podružnici u Dortmundu i pokušao se izboriti za prava tog bugarskog radnika: "Nije nam uspjelo produžiti i njegov radni ugovor, ali uspjeli smo ipak riješiti sva sporna pitanja i barem mu omogućiti da primi novac za dane bolovanja. Ali takvih slučajeva ima mnogo..."
Doduše, najčešće ova organizacija mora pomagati da ti radnici s istoka i jugoistoka Europske unije barem dobiju onoliko novca koliko im je obećano, ali niti sudski procesi nisu rijetkost. Ima problema i u drugim sektorima, ali upravo mesna industrija prednjači u takvom izrabljivanju stranih radnika.
Kad su na vidjelo izašli detalji o mesu koje stiže na stolove u ovoj zemlji: o zlostavljanim i bolesnim životinjama čije se meso onda uvozi i prodaje u njemačkim mesnicama, uvedeno je pravilo da se točno označuje gdje je životinja bila uzgajana, gdje je bila zaklana i isječena i gdje je meso bilo pakirano. Naravno, ako je sve to bilo provedeno u Njemačkoj, onda je i meso nešto skuplje.
Mesna industrija je reagirala na jednostavan način: umjesto da uvoze meso, sve više su počeli uvoziti - mesare. Teoretski, to je i dalje bilo "njemačko" meso, makar je mesar bio Poljak, Bugarin ili Rumunj, naravno s plaćom koja je bila daleko od njegovih njemačkih kolega. Jer, oni nisu bili zaposlenici te njemačke tvornice za preradu mesa, nego raznih posredničkih tvrtki s istoka Europe:
"Čitava produkcija mesa, od klanja pa do proizvodnje mesnih proizvoda je u rukama stranih partnerskih tvrtki. Utoliko se njemačke tvornice ne osjećaju odgovornima za zaposlenike tih tvrtki", objašnjava Sepsi, prenosi DW.
Izrabljivanje u sektoru prerade mesa je utoliko lakše što se uglavnom odvija daleko od očiju javnosti. Novinari su u principu "nepoželjni" i zabranjuje im se pristup "iz higijenskih razloga" koji vrijede u prehrambenoj industriji. Ipak, i tako je previše skandala u mesnoj industriji procurilo u njemačku javnost, a to je loša reklama tim proizvođačima.
Matthias Brümmer je na čelu sindikata zaposlenih u prehrambenoj i ugostiteljskoj industriji (NGG) i on tvrdi kako je i ta dragovoljna obveza tek privid da je nešto postalo bolje. Jer makar su među potpisnicima giganti u mesnoj industriji, čitavo mnoštvo klaonica i pogona za preradu mesa to nisu potpisali - makar isporučuju proizvode i tim koncernima. A i dalje u pogonima postoji golema razlika između "pravih" radnika i onih "iznajmljenih" s istoka.
Više pročitajte OVDJE.
