Naizgled, stvar izgleda prilično jednostavna. Građanin kojega je pratila tajna služba bivše Jugoslavije - a takvih je u Hrvatskoj više od 66.000 - odluči vidjeti svoj dosje.
Želi doznati tko ga je od prijatelja, kolega s posla ili obitelji "cinkao", tko je protiv njega lažno svjedočio i kakvim su se sve metodama suradnici Službe državne sigurnosti dovijali kako bi mu "napakirali" kontrarevolucionarni rad. Piše Slobodna Dalmacija.
Ode u Hrvatski državni arhiv i preda zahtjev za uvid u dosje. No, prije nego što dobije mogućnost da ga pogleda, mora potpisati izjavu. U njoj se obavezuje da će ono što vidi za ostatak svijeta ostati – tajnom. Drugim riječima, građanin koji je imao povijesnu nesreću biti predmetom obrade tajne službe jednog nedemokratskog režima detalje koje otkrije u svojem dosjeu ne smije nigdje objaviti, o njima govoriti niti ih na bilo koji drugi način iznositi u javnost. Ako to učini, mogu ga tužiti oni koji su ga pratili, "cinkali" i špijunirali, jer on, prema potpisanoj izjavi, za svako širenje podataka iz svojeg dosjea snosi punu materijalnu odgovornost.
Razlog tome je, tvrde u Hrvatskom državnom arhivu, s jedne strane zaštita javnih probitaka, a s druge zaštita privatnosti, prava i probitaka privatnih osoba.
- Potpisivanje izjave kao odgovarajuće mjere zaštite utvrđeno je člankom 36. Pravilnika o korištenju arhivskog gradiva koji glasi: "Pri izdavanju posebne dozvole za korištenje gradiva kojemu nisu dospjeli rokovi dostupnosti, od korisnika se traži pisana izjava kojom se obvezuje da neće učiniti javnom niti jednu informaciju koja bi mogla povrijediti javni ili privatni probitak, te sam snosi svu materijalnu i zakonsku odgovornost u slučaju spora". Pravilnik je podzakonski akt donesen na osnovi članka 26. Zakona o arhivskom gradivu i arhivima – ističe se u izjavi koja je Slobodnoj Dalmaciji dostavljena iz Ureda v.d. ravnatelja Hrvatskog državnog arhiva dr. Marija Stipančevića, gdje se, uz ova dva propisa, pozivaju i na Zakon o zaštiti osobnih podataka.
Povjesničar Ivica Miškulin takav model smatra jednim od glavnih razloga što se o komunizmu u Hrvatskoj još uvijek malo zna, te što je javnost često preplavljena najrazličitijim manipulacijama, tendencioznostima, pa i teorijama zavjere.
- Ključni razlog za takvo stanje treba tražiti u, i to treba otvoreno reći, suludom zakonskom okviru koji regulira dostupnost arhivskog gradiva iz vremena komunizma. Loši i nefunkcionalni zakoni otvorili su prigodu arhivskoj struci za konformizam, birokratski fetišizam i, ne na zadnjem mjestu, izbjegavanje rada - upozorava Miškulin i napominje da, prema još važećem Pravilniku o načinu uvida u dosjee Službe državne sigurnosti SR Hrvatske, zainteresirani pojedinac, samo ako je on bio predmetom dosjea ili njegova bliža rodbina, a nikako povjesničar - uvid može ostvariti uz dopuštenje ravnatelja Hrvatskog državnog arhiva.
- Pored toga, mora potpisati izjavu o čuvanju tajnosti podataka o kojima je ostvario uvid, a nema pravo ni na umnožavanje ili izradu preslike. Drugim riječima, osoba o kojoj postoji dosje može ga samo pročitati, ne smije o tome kasnije ništa reći, a ako i kaže, tko će joj vjerovati, jer nema dokaza ni za jednu tvrdnju! Kao da je namjera autora pravilnika bilo dvostruko ponižavanje žrtve ili, pak, dvostruka zaštita sustava – ističe ovaj povjesničar. On smatra da uvid u gradivo iz bivšeg jugoslavenskog režima ne smije biti ograničeno ni na koji način. Ni famoznom zaštitom tajnosti "sigurnosno osjetljivih" informacija, ali ni, kako kaže, jednako famoznim inzistiranjem na zaštiti osobnih podataka.
- Mene osobno ne zanima ni kućna adresa nekog doušnika ni matični broj njegovog brata, sestre ili ljubavnice, ali me zanima jesu li bili upregnuti u aparat nadzora i represije. Takvi podaci su važni i ne treba ih skrivati. Također, od arhivske struke u Hrvatskoj, umjesto plakanja za dodatnim sredstvima i kadrovima, čovjek očekuje jednako uporno zalaganje na poništavanju suludih pravilnika poput spomenutog – zaključuje Miškulin.
