Turski predsjednik Tayip Erdogan je neposredno nakon proglašenja pobjede na referendumu koji mu daje sultanske ovlasti, priopćio da je jedan od glavnih ciljeva njegova sultanata Turske - uvođenje smrtne kazne.
I dok sve više zemalja odustaje od te drakonske kazne, Turska je, eto, uvodi. Tko zna, možda se veliki vođa tako želi riješiti političkih suparnika koje je već proglasio izdajnicima, a znamo, izdaja protiv države (i sultana) nosi sa sobom i kaznu oduzimanja života.
U većini kaznenh prava ubojstvo s predumišljajem smatra se najtežim zločinom, podsjećaju njemački mediji. Osim toga, postoji dug popis drugih zločina za koje se izriče smrtna kazna, na primjer trgovina drogom, posjedovanje droge ili korupcija, navodi Deutche Welle. U Ujedinjenim Arapskim Emiratima 2014. godine uvedena je smrtna kazna za brakolomstvo. Hoće li i Erdogan prepisati zakone drugih muslimanskih zemalja? Primjerice, u Saudijskoj Arabiji smrtna kazna se "propisuje" i za vještice, a u Pakistanu i Iranu ljudi su osuđivani na smrt zbog bogohuljenja i uvrede Proroka.
Amnesty International (AI) u svojim izvještajima o smrtnoj kazni navodi: „U većini zemalja u kojima su ljudi osuđivani na smrt ili pogubljeni, suđenja nisu zadovoljavala međunarodne standarde za pošteni sudski postupak.“
AI sumnja da su mnoga priznanja optuženih, na temelju kojih su izrečene smrtne kazne, iznuđena mučenjem. U Iranu su, piše ta organizacija, neka od takvih priznanja emitirana na televiziji.
Zabranjeno je izvršenje smrtne kazne kod trudnica i osoba koja su u vrijeme počinjenja djela bile mlađe od 18 godina. U izvještaju AI-a se navodi da su u Iranu, Nigeriji, Pakistanu, Saudijskoj Arabiji, Šri Lanki i Jemenu pogubljivani i oni koji su u vrijeme kada su počinili kazneno djelo bili maloljetni. Starost optuženika često se ne može pouzdano utvrditi jer mnogi nemaju rodni list.
Godine 1982. Vijeće Europe usvojilo je 6. dodatni protokol Europske konvencije o ljudskim pravima, prema kojem se smrtna kazna u mirnodopskim uvjetima ukida. Njega je ratificiralo 46 od 47 zemalja - samo Rusija nije.
Godine 2003. na snagu je stupio i 13. dodatni protokol spomenute konvencije, čijom je ratifikacijom smrtna kazna ukinuta i u mirnodopskim i u ratnim uvjetima. Europska unija je ukidanje smrtne kazne postavila kao jedan od uvjeta za prijem novih članica.
Njemačka i njezini europski partneri zauzimaju se za ukidanje smrtne kazne u čitavom svijetu. Tako članice EU-a od 2007. aktivno podržavaju Rezoluciju UN-a o moratoriju na smrtnu kaznu. O njoj svake dvije godine ponovo glasa Opća skupština UN-a. Na posljednjem takvom glasanju 2014. godine 117 zemalja je bilo za moratorij, 38 protiv, a 34 države su bile suzdržane.
"I iz SAD-a, baš kao i iz drugih zemalja, uvijek se iznova otkriva kako je u pojedinim slučajevima policija sudu dostavila lažne dokaze krivnje ili je, pak, sudu uskratila dokazne materijale koji bi oslobodili optuženoga. Često i državni odvjetnici nakon teških zločina budu povedeni urlicima gomile koja traži osvetu i traže smrtnu kaznu kako bi povećali vlastiti ugled", navodi novinar Grahame Lucas.
Sve to povećava mogućnost, tvrdi taj novinar, da i netko nevin bude osuđen na smrt - i to u golemoj mjeri. U 20. stoljeću je samo u SAD-u dokazano da je likvidirano gotovo 100 ljudi iako nisu bili krivi za zločin za koji su optuženi. Ali smrtne kazne se nažalost provode i dalje, također i u Japanu koji je demokratska zemlja.
Odvraćanje od zločina: to je argument koji se često spominje za smrtnu kaznu. Pri tome je već odavno dokazano da smrtna kazna ne umanjuje broj ni kapitalnih zločina, šverca narkotika ili drugih oblika kriminala. Umjesto toga smrtna kazna sprečava pomirenje sa žrtvama, baš kao i resocijalizaciju počinitelja. Jer ta kazna je konačna.
Kad se počinitelji resocijaliziraju u zatvorima, ima još jedva nekog smisla onda ih još i pogubiti. Neki osuđenici se u zatvorima doista potpuno promijene i mole oprost za ono što su počinili. Neki od njih se obrazuju, pišu knjige ili utjehu pronalaze u vjeri ili duhovnom životu. Kod osuđenika koji ne žale zbog onoga što su počinili - a i to je točno dokazano; doživotni zatvor je jeftinije i učinkovitije sredstvo kako bi se društvo zaštitilo od ponovnog zločina. Jer troškovi postupaka revizije i molbi za pomilovanje su upravo gigantski. Novac koji se troši u svrhu da se neki osuđenik doista i pogubi mnogo bi bolje došao za projekte pomoći žrtvama nasilja.
Prošle godine je naglo obustavljeno umorstvo američkih zatvorenika. Naime, nestalo je koktela za smrtonosne injekcije.
I američki farmaceutski koncern "Pfizer" odlučio je prestati isporučivati sredstva kojima se provodi smrtna kazna. To je posljednji od 20 većih koncerna koji ne žele sudjelovati u likvidacijama osuđenika.
"'Pfizer' odlučno odbija korištenje naših proizvoda kao smrtonosne injekcije u provođenju smrtne kazne", piše najveći američki farmaceutski koncern na svojim internetskim stranicama. Kako tvrdi list "New York Times", državne službe onih američkih saveznih država u kojima se još provodi smrtna kazna su tako u nevolji - jer je "Pfizer" bio posljednji od dvadesetak većih koncerna iz Amerike i Europe koji je još isporučivao takva sredstva.
Već neko vrijeme se za takve likvidacije osuđenika ne koristi neki određen otrov, nego se stvara "koktel" više sastojaka. Tako je i "Pfizer" obustavio isporuku sedam njegovih proizvoda među kojima je i sredstvo za narkozu Propofol - koji je stekao i upitnu svjetsku "slavu" kao sredstvo koje je vjerojatno uzrokovalo smrt pop-zvijezde Michaela Jacksona.
U svakom slučaju, farmaceutske tvrtke su shvatile kako im proizvodnja takvih preparata samo stvara nevolje i lošu reklamu, a zarada je - nasreću jer potražnja ipak nije tolika - gotovo nikakva. To više što u SAD-u u državama gdje se provode smrtne kazne injekcijom, uvijek iznova dolazi do skandala jer je taj "koktel" bio pogrešno sastavljen i doziran - i osuđenik na smrt je onda bio izložen strahovitim bolovima i patnji. Koncern "Pfizer" je ovu odluku obrazložio i time kako "želi da njegovi proizvodi liječe i pomažu ljudima, a ne da ih usmrćuju".
Maya Foa iz organizacije za ljudska prava Reprive svakako je zadovoljna što uprave kaznionica u "državama koje provode smrtne kazne sad moraju nabavljati sredstva za smrtonosne injekcije u podzemlju".
Iako protivnike smrtne kazne može zabavljati pomisao da direktori zatvora u državama gdje se provodi smrtna kazna sada u mračnim ulicama od kriminalaca moraju nabavljati otrov za provođenje kazne, to je, naravno, besmislica. Čitav niz lijekova je zapravo otrovan u visokim dozama, a svaki student farmacije i upućeniji zaljubljenik u prirodu dobro zna - otrova ima i više nego što itko od nas i sluti.
Tu nije riječ o egzotičnim otrovima prašuma Južne Amerike i Afrike, čak niti o dobro znanim opasnim gljivama. Nego je dovoljan posjet i obližnjoj livadi pa da se nabere dovoljno biljaka od čijeg ekstrakta nitko neće preživjeti. Đurđica, bršljan, božikovina, čak i "nedužna" visibaba... Popis je veoma dug, a zapravo ne treba niti u prirodu ako kod kuće u teglama ima odgovarajućeg ukrasnog bilja. Azalea, oleandar, glicinija - i tu je možda i bolje da ne znaju svi koje su biljke otrovne. Ali treba zapamtiti da ni vi, a pogotovo ne vaši mališani, nipošto ne trpate bilo što u usta kad se nađete na otvorenom.
Ipak, u američkim saveznim državama koje provode likvidacije naravno da nisu zadovoljni što ne mogu računati na podršku farmaceutskih koncerna kako bi osuđenike likvidirali, kako to često vole naglašavati, "na zajamčeno human način". Doduše, američkih saveznih država u kojima se još provode pogubljenja ima sve manje, ali one sada razmišljaju vratiti se starim metodama pogubljenja: plinskoj komori, električnoj stolici i čak streljačkim strojevima, navodi DW.
Traži se krvnik
Traži se krvnik. Kvalifikacije i kvalitete koje bi idealni kandidat morao imati: spretnost, hladnokrvrnost, bezosjećajnost, izvrsna vještina u vezivanju čvorova. Poslodavac, sukladno s važećim zakonima, nudi prilično sigurno radno mjesto. Poželjni su samo muški kandidati. Tako je otprilike glasio oglas za posao koji je prošle godine raspisalo ministarstvo pravosuđa Zimbabvea. Vlasti u ovoj zemlji, naime, doista očajnički traže hladnokrvnog krvnika koji će raditi na vješalima strogo čuvanog zatvora Chikurubija pokraj glavnoga grada Hararea.
Posljednji zaposleni krvnik je dao otkaz prije 10 godina, nakon što je objesio dvojicu ubojica. Bio je, kažu, premeka srca za ovaj posao. Nakon toga je Ministarstvo pravosuđa u više navrata raspisivalo natječaj za ovaj posao, ali prema navodima jedne glasnogovornice, nitko se na njega nije javio. Cousina Zilalu, direktora ureda Amnesty Internationala u Zimbabveu, to ne čudi: "Ljudi u Zimbabveu ne žele smaknuća, ne žele da se ubija. Ako pogledate zadnjih deset godina, ni u jednom slučaju javnost nije vršila pritisak na vladu da izvrši smrtnu kaznu."
Između proglašenja neovisnosti Zimbabvea 1980. godine i zadnjeg izvršenja smrtne kazne prije više od deset godina smaknuto je, koliko se zna, oko 70 ljudi.
Primjer Toskane
U međunarodnom pokretu za ukidanje smrtne kazne Italija igra važnu ulogu. I to već više od 200 godina. Naime, Veliko vojvodstvo Toskana bila je prva država koja je ukinula smrtnu kaznu – 1786. godine. Moderna Italija učinila je to 1948. Iste je godine Opća skupština Ujedinjenih naroda prihvatila Opću povelju o ljudskim pravima, što je bila prva međunarodnopravna osnova za borbu protiv smrtne kazne. Godine 1949. smrtne se kazne odrekla i novoosnovana Savezna Republika Njemačka. U UN-ovu paktu o građanskim i političkim pravima iz 1966., koji se temeljio na Povelji o ljudskim pravima, sve su države članice pozvane da ukinu smrtnu kaznu ili je barem primjenjuju samo kod osobito teških zločina.
Država pobila sve muškarce u selu
U cijelom selu nema muškarca. Svi muški stanovnici su smaknuti zbog trgovine drogom. To je u veljači prošle godine otkrila iranska dopredsjednica mjerodavna za žene i obitelj Shahindokht Molaverdi. Ona je pritom u pitanje dovela smisao smrtne kazne pitajući tko će se u budućnosti brinuti za udovice i siročad. U Iranu za njih nema državne socijalne pomoći.
Selo bez muškaraca nalazi se u Beludžistanu, siromašnom području na jugoistoku Irana, uz granicu prema Pakistanu i Afganistanu. Tu je vrlo rašireno krijumčarenje i prodaja droge. U toj regiji vladaju jake suše. Često je trgovina drogom jedini izvor prihoda. A droga ne manjka: u susjednom Afganistanu se proizvodi više od 90 posto opijuma u svijetu, od kojeg se pravi heroin. Njemačka tajna služba BND smatra da glavna ruta krijumčarenja heroina iz Afganistana u zapadnu i srednju Europu ide preko Irana i Turske.