Slika, odnosno platno Gospe Guadalupske iz Meksika, među najvećim je izazovima u sferi nadnaravnoga, jer su nakon niza znanstvenih istraživanja znanstvenici ostali bez odgovora na začuđujući fenomen nastanka otiska njezina lika na „tilmi“, tkanini od vlakana agave.

U knjizi „Dokazi nadnaravnoga“ dvojica poljskih novinara i istraživača, Grzegorz Gorny i Janusz Roskion, koja je na hrvatskom izašla u izdanju Verbuma iz Splita, navode kako se znanost zainteresirala za Gospu Guadalupsku nakon što je 29. svibnja 1951. službeni fotograf svetišta José Carlos Salinas Chavez uvećao fotografije Gospina lika i kroz povećalo u njezinu oku vidio sliku skupine ljudi. Prenosi Večernji.ba.

Svi su, u čudu, pali na koljena

– Slika Gospe Guadalupske dimenzija je 195 puta 105 cm. Marijin lik na slici dugačak je 143 cm, a promjer njezinih šarenica iznosi jedva 6 mm. Nije dakle neobično što više od 400 godina nitko nije primijetio te ljudske obrise skrivene u njezinim očima. Sljedećih 20 godina nakon ovoga otkrića platno je pregledavao niz uglednih meksičkih okulista i optičara. Rafael Torija Lavoignet i Javier Torroella Bueno, 1956. napravili su detaljna istraživanja Marijinih očiju na slici uz pomoć oftalmoskopa, instrumenta za pregled unutarnjih dijelova oka – pišu Gorny i Rosikon, citirajući nalaz Torija Lavoigneta da se “u kutovima oba oka vide ljudska poprsja. Distorzija i pozicija te optičke slike posve su jednake onima koje stvara normalno ljudsko oko. Kada se svjetlo oftalmoskopa usmjeri na šarenicu ljudskoga oka, u njemu se pojavi refleksija svjetlosti. Slijedimo li tu refleksiju, uz odgovarajuću promjenu leća na oftalmoskopu možemo vidjeti sliku na dnu oka. Usmjerimo li svjetlo oftalmoskopa na šarenice očiju na ovoj slici Blažene Djevice Marije, javlja se ista takva refleksija. Kao posljedica te refleksije šarenica postaje ispunjena svjetlošću koja se širi prema van, što stvara efekt konkavnosti. (...) Takvu refleksiju nije moguće ostvariti na ravnoj površini.” Torija Lavoignet je uz pomoć oftalmoskopa pregledao oči na brojnim slikama izrađenima različitim tehnikama, kao i njihove fotografske kopije, ali nigdje nije registrirao sličnu refleksiju. Pokazalo se da Marijine oči na slici iz Guadalupea posjeduju sve karakteristike živoga ljudskog oka. To ne vrijedi za druge Gospine slike, primjerice koje su izradili Rafael, Murillo ili van Dyck – pišu Gorny i Roskion, navodeći kako je tvrtka Kodak za istraživanja ustupila najnapredniju fotografsku opremu, kojom se došlo do zaključka da je slika u šarenicama kao “prilijepljena” ili “otisnuta” na platnu. – Peruanski je inženjer José Aste Tönsmann 1979. uspio uvećati Gospine oči čak 2500 puta i tako otkriti preciznije detalje slike u šarenicama. Slike u njezinim očima bile su utisnute u potpunu skladu sa svim zakonima optike koji bi vrijedili na bilo kojemu ljudskom oku. Na uvećanoj slici moguće je vidjeti ne samo 12 osoba, nego i najsitnije detalje, primjerice remenčiće na sandalama Indijanca u čučećemu položaju (širina tih remenčića na slici iznosi 120 mikrometara) ili naušnicu koju nosi (na slici širine jedva 10 mikrometara) – pišu oni i objašnjavaju da je ćelavi starac s bijelom bradom prvi biskup Meksika Juan de Zumárraga, podrijetlom Baskijac; mladi muškarac koji stoji pored njega njegov je prevoditelj Juan Gonzales, a Indijanac s kapom na glavi je Juan Diego koji je prije krštenja nosio astečko ime Cuauhtlatóhuac i koji je najvažnija osoba na slici, jer se njemu ukazala Gospa. Astek Cuauhtlatóhuac, rođen 1474. u selu Cuauhtitlán, 20 kilometara od Ciudad de Méxica, koji se nakon dolaska prvih franjevaca u Meksiko pod njihovim utjecajem krstio i uzeo ime Juan Diego. Danas ga pod tim imenom Katolička Crkva časti kao sveca, a Ivan Pavao II. beatificirao ga je 1990., a kanonizirao 2002. Događaj koji je bio presudan za njegovu buduću kanonizaciju zbio se 9. prosinca 1531.

Toga je dana Juan Diego pošao u crkvu sv. Jakova u Tlatelolcu. Dok je prolazio pored brda Tepeyac, začuo je pjesmu koja je dopirala s vrha. Uspeo se na brdo i kod ruševina svetišta astečke boginje Tonakasinatl ugledao mladu ženu u haljini iz koje je isijavalo neobično i jarko svjetlo. Žena mu je rekla: “Znaj, moj mali dragi sine, da sam ja uvijek Neokaljana, presveta Marija, majka jedinoga pravog Boga koji je stvoritelj i gospodar života, stvoritelj čovjeka, Onaj po kome sve postoji. On je gospodar neba i zemlje.” Potom je Marija zamolila Indijanca da ode biskupu Meksika i poruči mu kako je njezina želja da u podnožju toga brda bude podignuto svetište njoj u čast. Gospa je rekla kako će na tomu mjestu pomagati onima koji budu tražili njezin zagovor. Biskup, međutim, nije povjerovao riječima Asteka. Sljedećega dana Marija se ponovno ukazalu Juanu Diegu i zatražila da razgovora s biskupom i on je to učinio, opet bez uspjeha. Toga puta biskup je zatražio od Indijanca da mu da neki dokaz da govori istinu. Kada se Gospa treći put ukazala Juanu Diegu, rekla mu je da nabere cvijeća s vrha brda. Astek je doista našao cvijeće na mjestu koje mu je Marija naznačila iako je bio prosinac i vladala je hladnoća – cvijeće je izbijalo iz snijega, a među njime i kastiljske ruže. Bojeći se da će uvenuti od hladnoće, omotao je cvijeće u svoj indijanski plašt (tzv. tilmu ) i uputio se u biskupovu palaču. Stigavši tamo, prostro je svoj plašt, a Zumáragga i svi nazočni u čudu su pogledali platno, a potom pali na koljena: na platnu je bila slika Blažene Djevice Marije. Upravo je taj prizor čudesno otisnut u očima Blažene Djevice Marije na plaštu. Već sljedećega dana, 13. prosinca 1531., plašt s Marijinom slikom u procesiji je prenesen do katedrale u Ciudad de Méxicu. Nedugo poslije, točno na mjestu koje je Marija naznačila, podignuli su marijansko svetište u kojemu i danas iznad oltara visi plašt indijanskoga seljaka s Gospinom slikom – prepričavaju Poljaci ondašnja zbivanja, nakon kojih tilma postaje i predmet štovanja i znatiželje.

Vlakna analizirao nobelovac

Oni navode i kako su konzervatori s čuđenjem ustanovili da na platnu nema nikakvih oštećenja iako je tilma, tj. vlakna agave od kojega je napravljeno platno, vrlo potrošan materijal koji se potpuno raspadne nakon nekoliko desetljeća. – I to unatoč tome što je više od sto godina platno visjelo bez stakla koje bi ga štitilo od dima svijeća, tamjana i atmosferskoga utjecaja. Ništa od toga nije ostavilo nikakva traga na njemu. Jednom prilikom, tijekom poliranja okvira, sliku su slučajno polili kiselinom, ali tilma je ostala neoštećena. Platno ne privlači prašinu i odbija insekte od sebe. Unatoč protoku vremena, slika nije izblijedjela, njezine su boje još uvijek jednako intenzivne iako na tkaninu nikada nisu naneseni zaštitni slojevi. Svi koji su istraživali taj fenomen došli su do istoga zaključka: za astečko platno iz XVI. stoljeća ne vrijede zakoni fizike – pišu Gorny i Rosikon navodeći da nijedan konzervator nije otkrio tehniku kojom je napravljena, a 1936. uzorci vlakana materijala sa slike bili su poslani na analizu Richardu Kuhnu, nobelovcu i pročelniku katedre kemije na Sveučilištu u Heidelbergu, koji nije uspio na materijalu pronaći ni jedan od postojećih pigmenata mineralnoga, biljnog ili organskog podrijetla, kao ni tragove sintetičkih boja te je u svojoj analizi zaključio da vlakna nisu obojena, već da su jednostavno – u boji. – Crkveni povjesničari ipak drže da je najveće čudo koje je nastalo kao plod slike Gospe Guadalupske munjevita evangelizacija Latinske Amerike do koje je došlo u XVI. stoljeću. U nekoliko godina, od 1532. do 1538., krstilo se čak osam milijuna Indijanaca. Marijino ukazanje i njezine poruke Juanu Diegu bile su za to od presudne važnosti – pišu poljski istraživači.

Pratite Livno Online na Facebooku, Twitteru ili Youtube-u

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i Livno Online ne može se smatrati odgovornim za izreceno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.Ukoliko ne posjedujete email adresu u polje za email adresu upišite abc@abc.com

Najnovije svijet