"Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način".

Da parafraziram, svaki sretan dolazak u Njemačku nalik je jedan drugome, svaki nesretan, nesretan je na svoj način.

Za Večernji list piše Tomislav

Na moju sreću, pripadam u prvu skupinu, onu mnogobrojniju. Iako je moj dolazak u Njemačku bio olakšan nizom nevjerojatnih okolnosti, opisivanje toga možda i nije nešto na što bi prosječan čitatelj želio trošiti vrijeme. Ali bitno je da sam sada ovdje, već 2,5 godine, radim, uživam, putujem...

Zaposlen sam u jednoj tvornici, upravljam strojem (extruda) koji proizvodi plastičnu foliju u koju se poslije pakira primjerice salama. Posao sam pronašao preko zeitarbeit firme (agencije za iznajmljivanje radnika) koja je, uz minimalno znanje njemačkog jezika i veliku prednost posjedovanja vlastitog automobila (koji može biti i Fićek iz 1984.), idealno mjesto za brzo i sigurno traženje posla u Njemačkoj.

Moja iskustva sa zeitarbeitom su iznimno pozitivna. Kako moja, tako i ljudi koje poznajem, a koji su se zaposlili preko agencija. U petak sam se prijavio u tri agencije. U ponedjeljak su me zvali iz jedne, u srijedu iz druge, a iz treće me još dan-danas nisu nazvali. Moguće da sam im se zamjerio ako sam "upao" u vrijeme gableca. Nakon pet mjeseci rada preko agencije, potpisao sam ugovor za stalno s probnim rokom od šest mjeseci.

Njemačka je zemlja mogućnosti. Sve što se od vas zahtijeva jest minimum znanja njemačkog jezika i volja za radom. Neki od onih koji odlaze u inozemstvo očekuju obogatiti se preko noći, kupiti BMW od prve plaće, plaćati runde kada se vrate na godišnji u domovinu i takvi se razočaraju, vraćaju i pričaju kako Njemačka nije što je nekada bila. Ne znam kada je za takve ova zemlja bila "to", jer su se naši ljudi često znali pokazivati bogatijima nego što jesu. Čak i danas imam nekoliko kolega koji imaju dva automobila. Jedan za vožnju po Njemačkoj, drugi za putovanje prema jugu. Ali njihove razloge ne znam, niti se želim previše zamarati time, no svakako pridonose pogrešnoj slici o tome što Njemačka pruža. Ne kažem da sve te stvari nisu ostvarive, ali svakako nisu preko noći ili u kratko vrijeme.

Tako sam čitao za slučaj cure i dečka koji su bili nezaposleni u Hrvatskoj, u Njemačkoj su preko poznanstva uspjeli pronaći posao, on u struci (iako bez iskustva), ona neki posao za minimalac, ali im se ubrzo sve zamjerilo jer nisu, citiram: "Došli preživljavati u Njemačkoj s tri tisuće eura".

Isto tako, mnogi preživljavaju zato što financiraju dva života. Jedan partner došao je u Njemačku, a drugi je s djecom ostao u Hrvatskoj. I sada ta osoba, ako zaradi otprilike 1500 eura, što je normalna plaća za dnevne smjene, kada plati svoj smještaj, hranu, režije, auto, mora platiti i sve te stvari u Hrvatskoj te takvoj obitelji ne ostane ništa na kraju mjeseca. Jako je teško financirati dvije strane i očekivati da će na kraju mjeseca nešto ostati sa strane.

Puno je bolja opcija ako dođe cijela obitelji, što iz psihičkih razloga, što iz ekonomskih. U Njemačkoj postoje porezne klase, prema kojima se određuju odbici od plaće. Klasa 1 su samci, a klasa 4 bračni su partneri koji podjednako zarađuju. I odbici kod te dvije klase su isti. Ako oba partnera rade, a jedan zarađuje znatno više, onda je dobro uzeti klasu 3 za onoga koji više zarađuje i 5 za onoga koji zarađuje manje. Isto tako, ako jedan od partnera ne radi, zaposleni partner ide u klasu 3 pa ima manje odbitke i veću plaću. Ako se tome pridoda da drugi, nezaposleni partner, može bez oporezivanja i mijenjanja poreznih klasa raditi manji posao, 40 sati mjesečno za 450 eura, i kada se tome pridoda dječji doplatak od cca 200 eura po djetetu, računica je da se može daleko kvalitetnije i isplativije živjeti kada je obitelj na okupu.

Imam jednog prijatelja geologa koji je nakon godine dana rada u Kanadi dobio nevjerojatnu ponudu za daljnji rad u struci. Ali upravo ta samoća i usamljenost bili su glavni razlozi da odbije financijsko blagostanje i vrati se u Hrvatsku. Smeta me što neki ljudi koji, samo iz njima znanih razloga, često govore o stanovima od tisuću eura. Da, takvi stanovi postoje. Ali oni postoje i u domovini. Da bi stan stajao tisuću eura, on mora ili biti u središtu velikog grada ili imati barem sto četvornih metara u nekom manjem gradu. Za tisuću eura na selu dobijete cijelu kuću. Naravno, postoje i druge mogućnosti, pogotovo za ljude koji su sami došli, najčešće s najviše tisuću eura u džepu – najam sobe u stanu, odnosno WG. Ako se odlučite na velike metropole poput Münchena ili Stuttgarta, isplati se tražiti i dvadeset kilometara udaljeno mjesto za život s obzirom na dobru prometnu povezanost i dobar javni prijevoz. Osobno smatram da je bolja opcija otići u manji grad jer posla svuda ima i nešto je lakše dobiti stan.

Mi smo dvosoban stan, tj. prizemlje kuće od pedeset četvornih metara s garažom na selu, desetak kilometara od Kemptena, plaćali 380 eura warm. U Njemačkoj se cijene stanova izražavaju na dva načina – jedan je kalt, odnosno sama najamnina, a druga je warm, što je cijena sa svim režijama i grijanjem, isključujući struju, internet i TV pretplatu (da, i ovdje se plaća, 17 eura mjesečno).

Zašto ljudi imaju potrebu uporno tupiti po svome o stanovima od tisuću eura, to je samo njima poznato. Realnost je sasvim drukčija. U veljači smo se preselili u sami Kempten, gdje trosoban stan od 63 četvornih metara plaćamo 585 eura warm, sa svim režijama oko 670 eura.

Tomislav (35), identitet poznat redakciji

Pratite Livno Online na Facebooku, Twitteru ili Youtube-u

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i Livno Online ne može se smatrati odgovornim za izreceno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.Ukoliko ne posjedujete email adresu u polje za email adresu upišite abc@abc.com
comments powered by Disqus

Najnovije svijet