Ukrajinska kriza mijenja svoje stupnjeve i simbole: od ustanka na kijevskom Majdanu, bijega predsjednika Viktora Janukoviča, ruskog zauzimanja Krima, rušenja malezijskog zrakoplova, do klasičnog rata za teritorij u Donjecku. Međutim, kriza nije nastala od jučer niti će završiti sutra, prestankom ratnih akcija.
U srži sukoba je geopolitička orijentacija zapadnog dijela Ukrajine koji se htio formalnije povezati s Europskom unijom, a potom i NATO-om, što nikako nije odgovaralo istočnom dijelu i susjednoj Rusiji, budući da se završetkom hladnog rata obećavalo poticatelju tog završetka, Mihailu Gorbačovu, da se NATO neće širiti na bivše države SSSR-a.
Tuđman i Putin
U Hrvatskoj se ta kriza predstavlja zapadnim očima, pa – po riječima britanskog novinara Tima Judaha – ruski čelnik Vladimir Putin u istočnoj Ukrajini igra kao Srbija 1991. godine. Jasno je da Rusija naoružava pobunjenike, ali smanjenju napetosti ne pomaže ni ukrajinski premijer Arsenij Jacenjuk svojim tretmanom Rusa, kojih je u Ukrajini 17,3 posto ili oko sedam milijuna.
Ako se Hrvatska umiješala u rat u BiH zbog deset puta manjeg broja Hrvata, ne bi li se Putinovo upletanje u sukobe u istočnoj Ukrajini moglo usporediti i s upletanjem Franje Tuđmana u BiH? Ne naoružava li Ukrajinu Zapad?
EU se i ovom prigodom, bez obzira na balkanske ratove iz devedesetih godina prošlog stoljeća, pokazala nesposobnom i sa zakašnjenjem slijedi sve ono što joj “sugerira” SAD.
Novost u obnavljanju hladnoratnog traženja dežurnog krivca je što se dokazi krivnje druge strane više ne dokumentiraju pomoću izvještaja CIA-e ili NSA-e, nego društvenih mreža! Tako je u ponedjeljak Marie Harf, zamjenica glasnogovornice State Departmenta, izjavila da se gledanjem društvenih mreža i “zdravim razumom” utvrdilo kako su malezijski avion srušili proruski separatisti.
No, nije riječ samo o želji Zapada za strateškim pomakom na Istok i nastojanju Rusije da si napravi kakvu-takvu tampon-zonu u Ukrajini, nego i o geoekonomskom srazu SAD-a i Rusije u pogledu energetske supremacije, pri čemu Ukrajina služi samo kao pilot-projekt bitke za monopol u Europi.
Ukrajina bi htjela na Zapad zadržavajući “sovjetsku” cijenu plina. U tu svrhu služi se blokadom plinovoda, čime je slabjela konkurentnost Rusije, koja se povukla na rezervni položaj energetskim sporazumom s Kinom, ali je EU ipak nakratko zaledio projekt Južni tok.
Život i trgovina
Iako su svi ti događaji u središtu pažnje, za Rusiju se glavna priča odigrala aneksijom Krima. Sada na naplatu dolaze troškovi te aneksije, ne samo povećanjem proračuna za Krim od strane Rusije, nego i od postupnih sankcija Zapada, pa se predlaže uvođenje njihove treće faze. Zbog još uvijek prisutnih efekata globalne ekonomske krize iz 2008. godine, koja je pogodila i Europu, malo je zemalja spremno da zbog Ukrajine ponovno zaustavi rast svojeg BDP-a.
Njemačka je u Rusiji načinila ugovore vrijedne 70 milijardi eura, Francuska od prodaje dva nosača helikoptera Rusiji očekuje 1,2 milijarde eura, pa nije čudo da su upravo one zemlje EU-a koje imaju najbolje ekonomske odnose s Rusijom – Njemačka, Francuska, Italija, Austrija, Bugarska, Grčka, Cipar, Slovenija i Luksemburg – protiv “srbijanskih” sankcija Rusiji. Jer sankcije su uvijek dvosjekli mač. Tko će onda ekonomski pomoći Ukrajini, posebice što istočni dio živi od trgovine s Rusijom?
Zaustavljanje krize ovisi o tome igra li Rusija žestoko u istočnoj Ukrajini da bi prisilila Kijev na trajno odricanje od Krima ili će se taj sukob završiti federalizacijom Ukrajine.
Rusija može pojačati i lažnu prijetnju aneksijom baltičkih država, što kao priča za sigurnosno europsko zastrašivanje odgovara NATO-u, ako se dovodi u pitanje novi status Krima, ali krizu u Ukrajini svakako neće okončati njezin sporazum s EU-om, nego dogovor Rusije i SAD-a!
Slobodna Dalmacija
