Osumnjičen za gospodarski kriminal težak sto milijuna kuna, hercegovački tajkun Jozo Ćurković jedan je od najpoznatijih bjegunaca od pravde na ovim prostorima: vlasnik i direktor vranjičke tvornice azbesta “Salonit”, rodom iz Grabovice kod Tomislavgrada, iz Hrvatske je u Bosnu i Hercegovinu pobjegao još davne 2004. godine, čim je doznao da će protiv njega biti podignuta optužnica za gospodarske malverzacije u “Salonitu”.
Otada živi u Grabovici, samo koji kilometar od državne granice, i ne pojavljuje se u Hrvatskoj jer zna da će već na granici biti uhapšen.
Uhićen pa pušten
Optužnica kojom se Ćurkovića tereti da je oštetio „Salonit“ za 100 milijuna kuna podignuta je još 2005. godine, a uz prvooptuženog Ćurkovića Županijsko državno odvjetništvo u Splitu za kriminal sumnjiči i njegove sestre Anicu Ćurković i Miru Kotarac, prvu kao vlasnicu tvrtki “Bascon” i “Gradnja trgovina” te članicu Nadzornog odbora “Salonita”, a drugu kao vlasnicu poduzeća “Kamicon” u Zagrebu. Nakon šest godina čekanja konačno je, u travnju 2011. godine, na Županijskom sudu u Splitu suđenje Ćurkoviću i ostalima započelo u njegovoj odsutnosti.
U međuvremenu je splitski Županijski sud za Ćurkovićem raspisao međunarodnu tjeralicu, pa je ovaj 2008. uhićen u zračnoj luci u Sarajevu, ali je zbog dvojnog državljanstva – hrvatskog i bosanskohercegovačkog - već idući dan pušten na slobodu, ostavši do danas nedostupan hrvatskom pravosuđu.
Premda se izbjegava pojaviti na teritoriju Republike Hrvatske, Ćurković je svih ovih godina itekako aktivan akter u hrvatskom pravosuđu, ali u ulozi privatnog tužitelja: bjegunac iz Grabovice podnio je sijaset tužbi protiv mnogih koji su se usudili javno progovoriti o njegovim makinacijama u „Salonitu“, pa su povodom tih tužbi više puta na sud privođeni, između ostalih, šef Hrvatske udruge sindikata Ozren Matijašević i predsjednik vranjičke Udruge oboljelih od azbestoze Grgo Mandić.
U medijskim istupima Ćurković redovito tvrdi da je nevin i da su mu optužnicu namjestili „moćnici“ koji su „bacili oko“ na atraktivno zemljište „Salonita“ u Vranjicu.
Dok u zavičaju čeka rasplet svoje pravosudne situacije, Ćurković se potrudio postati lokalni mecena i “seoski dobrotvor”, pa je tako u ovih desetak godina egzila proširio i asfaltirao putove i ulice po Grabovici, sagradio igralište, ogradio groblje i napravio kapelicu s mrtvačnicom, obnovio dernek svetog Ante, uredio Župni ured i otvorio ekoselo na obali Buškog jezera. Tvornica „Salonit“, pak, odavno je u stečaju.
Jozo Ćurković, idejni začetnik, graditelj i većinski vlasnik ekosela “Grabovica” na obali Buška jezera, pristao je da “Slobodna” napravi ovu reportažu uz dva uvjeta: da se ne govori o njegovu sudskom slučaju “Salonit” i da umjesto s njim, razgovaramo s djelatnicima ekosela, gostima i susjedima. Stoga smo krenuli u obilazak ekosela u društvu voditelja projekta Tomislava Ćurkovića, šefa marketinga Ante Ćurića i profesora Bože Drmića, lokalnog kroničara i bivšeg općinskog vijećnika.
“Jozino selo”, kako ga Duvnjaci zovu, gradi se već desetak godina. Tada se zagrebački biznismen Jozo Ćurković, u Hrvatskoj optužen za gospodarski kriminal, sklonio u zavičajnom selu. I nije sjedio skrštenih ruku, nego se dao na posao. Prvo je renovirao napuštenu kamenu kuću djeda Joze Amerikanca, sagrađenu 1921. godine, a onda…
- Onda je slijedilo ostalo, kaže Tomislav, rođeni Zagrepčanec koji se nedavno oženio i preselio u Grabovicu kao voditelj poslova ekosela.
Čudno kameno naselje
Na nekoliko hektara Podvornica i krša niklo je čudno kameno naselje. Tu su male kamene kuće, pojate, torovi, kamene špilje, potok, jezero u kamenu, vodenica, vinoteka.… I sve napravljeno od domaćeg kamena žestaca, drveta i kovanog željeza.
- Da, mi smo crpkama doveli vodu iz jezera do bazena na brdu iznad sela, pa je puštamo kao potok kroz selo, veli Ante Ćurić. Pa smo napravili vodenicu koja radi, jezero, bazen…. Bitno je da sve izgleda tako prirodno. Jedan prijatelj iz Sinja, kad je prvi put ovo vidio, veli kako imamo sreću što nam je Bog dao Ričinu iz brda. A ja mu kažem: Nije Bog dao Ričinu, nego smo je mi napravili. I mi meljemo žito u našoj vodenici.
Svraćamo do štala i torova. A u njima dvadesetak konja, tri magarca, vijetnamske svinje, japanske kokoši, filipinske guske… Na pašnjacima iznad sela ovce i krave. Prepoznajem ponija Vezira kojega sam upoznao prije nekoliko godina.
- Vezir je mamac za djecu - kaže Ante. Čim ga vide, sprijatelje se s njim. Ali je problem s kobilama. One ržu čim vide Vezira i njegov “alat”. Ali je sitan, pa im ne može ništa. Samo ih draži.
- Ekoselo “Grabovica” nije samo ovo što ovdje vidite, kaže Ante. Mi smo asfaltirali i uredili seoske ceste, napravili igralište kraj crkve, uredili crkveno dvorište….Gradimo hotel sa sto ležaja na obali Buška jezera. Tu planiramo razviti zdravstveni turizam. Morate znati da je prije četrdest godina zbog raseljavanja ukinut veliki dernek svetog Ante u Grabovici, a mi smo ga obnovili prije desetak godina. I ne samo to.
Ovdje organiziramo kulturnu manifestaciju Dane svetoga Ante, osnovali udrugu “Stećak”, organiziramo folklorni festival, fišijadu, plivački maraton…, a prošlog ljeta smo imali izbor za najljepšu Hrvaticu u narodnoj nošnji. Na ljeto nam dolaze Hrvatice u narodnim nošnjama iz dvadeset dvije zemlje, od Novog Zelanda do Kanade i od…. Duvna do Livna.
Ekoselo “Grabovica” gradi se već desetak godina. Valja spomenuti da je većinu kamenih zidova sagradila zidarska kolona poznatog klesara Alojza Crnogorca iz Posušja.
Premda je ekoselo “Grabovica” otvoreno tek prije sedam mjeseci, gosta ne manjka. Većinom dolaze Dalmatinci. Jer, tu je i restoran u kojemu se služe specijaliteti ovog kraja.
- Ja pratim i pišem kroniku ovog kraja već pedeset godina, kaže profesor Bože Drmić, nastavnik i višegodišnji zastupnik u Općinskom vijeću Tomislavgrada. Uz sve pohvale ovom projektu, moram kazati da je Jozo s ovim pothvatom, uz fra Jakova Mamića i njegova Karmela svetoga Ilije, promijenio percepciju naših ljudi prema zavičaju. Sedamdesetih godina svi su odavde bježali. A danas se vraćaju njihovi potomci.
Evo konkretnog podatka – više je ljudi tražilo građevinsku dozvolu u selima oko Buška blata u zadnjih osam godina, nego u pedeset godina prije toga i više nego u čitavoj općini Tomislavgrad. Jednostavno su odseljenici prepoznali vrijednost ovog prostora kojemu je nadomak ruke i Split, zračna luka, autoban, more…
Uz mezu i piće
Na kraju je, uz mezu i piće, Jozo prokomentirao pohvale na račun ekosela riječima: “Što mislite da ustanu moj did, ćaća i ostali umrli Grabovičani, pa vide rijeku kroz selo i jezero usred sela, da vide ovoliko okresana i složena kamena, da vide kako sam uredio staru gromilu i groblje, a očuvana dva hrasta ….Bi se začudili, ljudi moji!”
Možda bi se samo mi više začudili kada bi oni ustali, pala mi je na pamet misao jednog mudraca.
Petar Miloš/Slobodna Dalmacija
