U 27. potezu Fehko je matirao svoga protivnika i pogledao u naošteni nož, kojeg su mu već jednom bili stavili pod grlo. Bože, hoće li se naljutiti i zbog poraza ga zaklati ili će ispoštovati ljudski i sportski dogovor.
Zavio je januarski snijeg 1995. godine Glamoč i okolinu u crno. Tih dana je bio napadao do stomaka. Bio je deseti januar. Još se nekako osjećala božićna i praznična atmosfera, koju su pravoslavci ovog kraja priredili povodom njihovog najvećeg praznika, piše Aura.ba.
Fehim – Fehko Lutvica je u glamočkom selu Biličić gledao kroz odškrinutu prozorsku zavjesu svoju komšinicu Stojanku kako razgovara sa vojnicima koji su na svojim uniformama imali ambleme sa oznakama srpske vojske. Znao je da ne sluti na dobro, čim je vidio konu kako upire prstom u njegovu kuću. On i njegova supruga Kerima čekali su smrt na kućnom pragu.
Ne, nije ga pokušala zaštititi kako su to nalagali stari bosanski običaji i adeti. Rekla je tim „junacima“ za nejač i sirotinju, da je njen komšija „balija“ i da trebaju „odraditi zadatak“. Nekoliko trenutaka kasnije zakucali su na vrata.
“Pozvali su me da ih odvedem u pojatu – prisjeća se tih trenutaka Fehko. Tada je imao 65 godina. Prtio je snijeg pred njima i ubjeđivao ih da tamo u „pojati“ nema ništa, osim sijena”.
Nije mogao ni pomisliti da su oni bili ranije i da su tamo u sijenu našli sakrivenih 620 njemačkih maraka. – Gdje si još sakrio para i zlata, balijsku ti mater – jedan je progovorio i udario ga kundakom. Udarali su ga pesnicama, nogama, specijalnim ključem za izvlačenje sijena.
Ni sam ne zna koliko dugo je ležao u besvjesnom stanju, ali se sjeća slike crvenog snijega od njegove krvi i nemoćnog pokušaja da se pridigne. Otpuzao je do štale i tu proveo noć.
Sutradan su nastavili sa svojim kontrolama. Ponovo su došla tri vojnika i tražili im pare i zlato.
“Jedan me je oborio i stavio nož pod grlo. Nije me htio klati tupim nožem, već me je natjerao da ga naoštrim” – vraća filmske slike iz desetog januarskog dana 1995. godine na kućnom pragu. Drhtavim rukama Fehko je oštrio nož. Dva puta ga je jedan od njih vraćao da ponovo oštri.
“Vjera u Svevišnjeg me je spasila da ne pomahnitam, i da ostanem u životu, i da mi žena sve to ne vidi. Oštrio sam nož, a u sebi učio Kur`anska sura, moleći Boga da mi olakša muke” – kazuje junak ove priče.
Već se bio pripremio za klanje i legao na pod u svojoj kući. Žmirio je.
„ Pustite ga. Diži se balijo“!– čuo je novu komandu i otvorio oči.
Vidio je vojnika kako iz kredenca uzima šah. Pita ga zna li igrati šaha i predloži:
„Ako pobijediš poklanjam ti život, a ako izgubiš, koljem te – reče i otvori šahovsku kutiju.
Figure se razletješe, ali Fehko ih sakuplja. Iz njegove ruke, pod čijim noktima se vidjela prljavština stara bar desetak dana, izabrao je figuru. Dobio je crnog pješaka.
„Crno ti se piše, balijo“ – prokomentarisao je vojnik početak partije i odigrao prvi potez. Fehko je učio u sebi Kur`anska sura.
Šekspirovo – „Biti ili ne biti“? Pobijediti ili izgubiti?
Fehko je,inače, bio dobar šahista i u glamočkom kraju mu nije bilo ravnog. Hiljadu pitanja i dilema je u njegovoj glavi dok povlači prve poteze. Šta znači ova pogodba? Koliko je iskrena i poštena? Šta ako ga pobijedi, pa se protivnik naljuti? Oštar nož se presijavao na stolu. Kako bi sada Fehki dobro došao bar fildžan kahve…
„Sve je od Boga. Idem na pobjedu. Ovo je moja partija života – pomislio je u sebi. Primijenio je Taljevu taktiku žrtvovanja. Prvo je izgubio pješaka, a zatim i skakača. Po potezima shvatio je da je protivnik „tanak“ i da je „uletio u zamku“. Slijedi još jedna Fehkina žrtva. I nju protivnik uzima, a Fehko kreće kraljicom na B-2 – matira ga.
„On još nije vidio da je matiran, a ja mu nisam smio reći da je partija završena. Plašio sam se njegove ljutnje – prisjeća se tih trenutaka.
„Budalašu, čiča te je matirao“ – upozorila su ga gotovo u glas dvojica posmatrača, a Fehki se pogled zalijepio za nož. Naredne sekunde su sudbinske. Protivnikova ruka je ostala na šahovskoj ploči, a pogled uperen u Fehku.
„Pošteno. Poklanjam ti život. Vidiš da i kod nas Srba ima pravde i poštenja – kazao je nepoznati šahista i pobjednku pružio ruku.
Ubrzo su i napustili kuću. Fehko ih je gledao kako odlaze prtinom niz selo. Nisu se ni okrenuli. Nisu se čak vratili ni po onaj naoštreni nož.
„I danas se sjećam likova tih ljudi. Poznao bi ih gdje god da ih sretnem. Nisu bili iz Glamoća, niti sa ovih krajeva. To je došlo odnekuda. Ko zna odakle, ali eto na kraju su pokazali koliko toliko morala – kaže Fehko Lutvica, koji će te iste 1995. godine, u februaru, ipak, napustiti kućni prag.
Prebjegao je u Travnik. Uz zavežljaj ponio je i šahovske figure. Vratio se tri godine kasnije, u jesen 1998. Nikada neće zaboraviti svoju šahovsku „partiju života“. Iako je igrao u strahu, zapamtio je svih 27 poteza. Istovremeno podsjeća nas i na šahovsko geslo, latinsku izreku – Jedan smo rod (Gen una sumus), piše Aura.ba.
