14. svibnja skupilo se preko dvije stotine žena iz livanjskoga kraja i uputilo na planinu Kamešnicu.
Druga je ovo godina zaredom kako su ljubiteljice ove divne planine povele i okupile svoje prijateljice, poznanice ili pak one žene koje nikad nisu ni bile na Kamešnici i odvele ih na zanimljivo i, vjerujem, zauvijek zapamćeno planinarenje. Zašto baš žene i zašto baš stotinu žena? Možda jer žene mnogo slabije planinare pa da ih potaknu na ovu aktivnost. Stotinu jer je lijepa i velika brojka. A, kad malo razmislimo, i Kamešnica je ženskoga roda, zaslužila je ovaj divni susret.
Kada bismo pitali Kamešnicu kako se taj dan osjećala, što bi rekla o svemu ovomu, nismo sigurni koje bismo odgovore dobili. Je li joj drago što joj je toliko žena bilo u posjetu u jednom danu? Ne znamo, ali smo sigurni da je ona svakomu dala dio sebe jer ona i ne može nego davati od tolike ljepote koju ima. Sigurno je šuteći primila i oplemenila gorčine, boli, radosti, nadanja, razočaranja i sve ostale dubine naših bića. Ovo nije bio samo susret i druženje žena na Kamešnici, niti natjecanje tko će stići do vrha, a tko ne, pa čak ni tko će stići prvi. Ovo je mnogo više od toga.
Sv. Ivan od Križa je rekao: „Za mene vrhunci označuju duboku čežnju ljudskoga srca i duha da se uspnu Bogu i da mu se približe!“ Ono čega nam danas manjka nisi ni pisanje ni razgovor, toga obično imamo previše, nego samoća i šutnja, a to nam pruža tišina ove planine. Mnogi vole planinu zbog tišine. O, blažene tišine koja daje mir duši!
I onda, obnovljeni tom šutnjom, tim mirom, spremni smo za susrete s ljudima. Tako i susreti na planini postaju znakoviti. Nikad to nisu isprazni razgovori. Doživiš da drugi čovjek otvori svoju dušu, izgleda ti da ga poznaješ od rođenja, nešto vas neobjašnjivo poveže. Stvore se nova prijateljstva. Svaki novi susret, koji je opet najčešće na planini, donosi posebnu radost.
Kamešnicu je lijepo doživjeti u svako godišnje doba. Divno je promatrati kako se preobražava u novo ruho i tako svojom ljepotom iznenadi da ostaneš bez daha pa onda od te ljepote živiš danima i zato te uvijek iznova zove da joj se vratiš. I u ovo proljeće, kada se budi sva priroda, a na poseban način priroda Kamešnice, pozvala je ona u goste i više od dvije stotine žena, a pozvat će ih i na ponovni susret u neka nova, buduća proljeća. Nismo mogli čuti svaku ženu i njene dojmove, ali sreća i zadovoljstvo osjećali su se cijelo vrijeme. Odzvanjalo je na povratku: „Kad ćemo opet?“
Dovoljno je razloga da ovakvi susreti postanu tradicija, zato se vidimo i sljedeće godine. Kamešnica to zaslužuje!
