Među župama Duvanjskoga dekanata je i ona Srca Isusova Kongora. Nalazi se u istočnom dijelu Duvanjskoga polja, između planina Vran, Ljubuša i Lib.

Čine je četiri sela - Kongora, Borčani, Mandino Selo i Lipa, piše Večernji list BiH. Osnovana je 1917. godine odvajanjem od matične i susjedne župe Seonice.

Prije dvadesetak dana, točnije dva dana prije Velike Gospe, proslavljena je i obilježena 100. godišnjica njezina utemeljenja i postojanja. Bilo je to veliko slavlje, okupili su se domaći te iseljeni Kongorani, koji više godina žive i rade u inozemstvu i povremeno dolaze u rodni kraj, te gosti iz drugih župa i uzvanici iz vjerskog i društvenog života. Došli su i uveličali slavlje mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić, koji je predvodio svečanu misu, i provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Šteko, kao i još dvadesetak svećenika. Nakon mise svi zajedno, crkveni velikodostojnici, svećenici, časne sestre, gosti, politički dužnosnici, gospodarstvenici i drugi uzvanici, sudjelovali su u zajedničkom objedu pod šatorom.

S kolikom pažnjom, dobrohotnošću i gostoljubivošću su domaćini dočekali svoje goste, svjedoči podatak kako su pripremili obroke za 1500 osoba, za što je trebalo uložiti mnogo truda, a o svemu se brinuo šesnaesteročlani organizacijski odbor, kojem je radni ton i ritam davao kongorski župnik fra Stjepan Martinović. Uključili su se svi stanovnici župe, ničega nije nedostajalo, a pokazale su se kućanice Kongorčanke koje su pripremile “brdo” domaće hrane - domaćega kruha, pita, uštipaka, kolača...

Pripreme za slavlje podrazumijevale su i radove na vanjskoj i unutarnjoj obnovi i uređenju župne crkve, koji traju nekoliko godina, a poseban, velik i višegodišnji problem bila je vlaga u zidovima crkve. Sad je sve riješeno i završeno, crkva sjaji novim sjajem.

- Svim akcijama i poslovima župljani se odazovu, bilo da je riječ o uređenju dvorišta, nekim karitativnim akcijama ili nešto drugo. Tako je bilo i u pripremama za proslavu obljetnice. Eto, primjerice, kad je riječ o uređenju crkvenoga dvorišta, ono je prostrano, deset duluma, i svake godine župljani ga kose ručnim starinskim kosama jer je teren neravan. Ove godine kosilo je 39 kosaca, a 41 osoba sudjelovala je u skupljanju sijena, uglavnom su to bile žene - pohvalno govori o svojim župljanima župnik fra Stjepan Martinović.

Važan sastavni dio priprema za 100. župnu obljetnicu bio je i pisanje i tiskanje monografije župe. To je povjereno domaćem svećeniku, rođenom Kongoraninu povjesničaru fra Robertu Joliću koji je trenutačno na službi župnika u ljubuškoj župi Klobuk. Napisao je monografiju pod naslovom “Sto godina župe Kongore” i ona je predstavljena u sklopu trodnevnice, duhovne župne pripreme za središnje slavlje.

- Župa ima 367 obitelji i 1545 članova. Od tog broja, 515 ih živi i radi u inozemstvu, što znači kako na području župe stalno živi 1030 župljana. Ne možemo zatvoriti oči pred stvarnošću, a to su odlasci u inozemstvo. Dok su nekad odlazili očevi, a majke s djecom ostajale doma, danas je jedna nova moda - mladi ljudi ne žele živjeti odvojeno od obitelji, vode sa sobom ženu i djecu. Zbog toga je iz godine u godinu sve manje župljana. Eto, u Borčanima, gdje žive 122 obitelji, 46 posto žitelja je u inozemstvu, 50 kuća je praznih. U župi imamo 127 djece koja idu u osnovnu školu, otprilike isto toliko i srednjoškolaca, studenti idu uglavnom na studij u Mostar, ali mladi ljudi kad završe fakultet nemaju posla i završe na “baušteli” kao fizički radnici. Moramo spomenuti i još jednu boljku, a to su stari momci. Imamo više od 70 momaka od 27 godina pa naviše. To su radišni momci, nisu kockari, nisu pijanice, međutim, ne žene se. Ali, unatoč svemu tome, uz živu vjeru kakvu imaju moji župljani i Božju pomoć, župa se neće raseliti. Podneblje je takvo da pruža mogućnosti za život i ja vjerujem u bolju i sretniju budućnost - optimističan je župnik fra Stjepan Martinović.

O odlascima i seljenjima u inozemstvo različita su mišljenja. Kad je doista riječ o odlasku trbuhom za kruhom, kad se nema kud i kad se djeci mora osigurati budućnost, a ovdje se to nikako ne može, posve je razumljivo. No, upitno je je li uvijek to posrijedi. Ivica Šarac je profesor povijesti i sociologije, bio je pet godina bez posla, radio je samo jednu godinu u školstvu, više nije bilo prilike, sad je zaposlen u Uredu općinskog načelnika Tomislavgrada. Supruga je liječnica, radi u Domu zdravlja u Tomislavgradu, imaju troje djece.

- Teško je dati racionalno objašnjenje. Eto, moj brat je diplomirani pravnik, radio je u policiji, oženio se i otišao u Zagreb. Nije mu, baš, bila potreba otići. Ili drugi primjer, jedna nastavnica, radila je u osnovnoj školi, imala je nekakav pristojan posao i otišla je u Njemačku. Suprug joj, moguće, nije imao stalno zaposlenje, našao je posao vani i, da ne budu razdvojeni, otišli su zajedno. Ljudi vide neku bolju sigurnost ako odu u Hrvatsku, Njemačku, Austriju... Mislim kako ipak treba ostati na svom rodnom ognjištu ako se ima ikakva mogućnost, treba se pokušati boriti, a ako se nema “kruha i ruha”, što nam preostaje. Žao mi je svakoga tko odlazi, svatko traži sreću na onako kako misli da će je naći. Ima slučajeva da su ljudi nezadovoljni i vrate se, bilo je priča koje su izlazile u Večernjaku, to je dobro jer više se protežira odlazak. Kod nas u Mandinu Selu takvih nije bilo. Ljudi koji se nakon ljetnog odmora vraćaju u Njemačku, Austriju, pred odlazak su nezadovoljni i tužni, nikomu se ne ide. Treba vratiti ljudima vjeru u budućnost, u nas same i naše mogućnosti - zaključuje Ivica Šarac.

Pratite Livno Online na Facebooku, Twitteru ili Youtube-u

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i Livno Online ne može se smatrati odgovornim za izreceno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.Ukoliko ne posjedujete email adresu u polje za email adresu upišite abc@abc.com
comments powered by Disqus

Najnovije županija