Jedina tvornica vunenih tkanina i prediva u BiH, livanjski Livtex, koji je prije rata zapošljavao i do 1.000 radnika, prvi udarac zadobio je već u ratu, uspostavom „demokratskog HDZ-SDA višestranačja“, drugi, nakon rata, namjernim obezvrijeđivanjem i blokadama računa kako bi se onemogućilo normalno poslovanje i izgubilo tržište, da bi, kao i veliki broj drugih državnih poduzeća ciljano bio gurnut u stečaj, ali ne da se spasi, već da se po svaku cijenu ugasi.
Ne mogavši sam sačuvati firmu, uprkos podršci radnika, koji međusobno nisu jedan drugom brojali krvna zrnca, već zajedno gledali kako da opstanu, održavajući pogone na zavidnom nivou, posljednji direktor i dugogodišnji tehnolog Livtexa, Hasan Lemo, ubio se u svibnju 2007.godine na radnom mjestu.
A, radnici organizirani u sindikat tražili su pomoć lokalnih i županijskih vlasti da se plati dug od oko 1,8 miliona KM kako bi se deblokirali računi i nastavila proizvodnja. No, nije bilo razumijevanja.
„Socijalistički gigant“ je morao pasti pred nadolazećim partikapitalistima. Pokušalo se iznaći rješenje i sa nekadašnjim federalnim ministrom industrije, energetike i rudarstva, Vahidom Hećom, i ono je ponuđeno u rujnu 2007.godine. Navedeno ministarstvo je u dogovoru sa bankama, ponudilo sanirati dug Livtexa, koji se iz nepoznatih razloga u međuvremenu popeo na čak 7 miliona KM!
FBiH je, dakle, nudila 7 miliona KM bespovratnih sredstava samo da Livtex počne raditi jer je imao stručnjake, dobre i očuvane pogone, tržište…a da je štofove radio samo za domaću vojsku, policiju, šumare, poštare, zaštitare i sl. mogao je, po procjeni stručnjaka, opstati i da 110 preostalih radnika u njemu zaradi mirovine.
Čak je bilo interesa da ga i privatizira jedna poznata turska tekstilna firma koja bi zadržala radnike i proizvodnju. No, Livtexu je ipak bio namijenjen stečaj, premda je proizvodio izvanredne štofove i imao stabilno tržište.
„Koliko znam, vrijednost Livtexa je bila procijenjena na 12 miliona KM i u početku je ponuđen u prodaju kao cjelina, ali, kao što smo i pretpostavljali, nije išlo, pa se u lipnju 2012.godine pristupilo prodaji u 6 parcela, procijenjenih na 4,6 miliona KM.
Javila su se tri kupca Vokel d.o.o iz Posušja, Graminea d.o.o Livno i Pavić d.o.o Livno, od kojih prva dva odustaju, da bi, na kraju, jedini kupac ostao Pavić d.o.o. No, iznos za koji je prodan Livtex upola je manji od potraživanja povjerilaca, počevši od Zavoda PIO/MIO, banaka, elektroprivrede, Porezne uprave…te samih radnika.
Potraživanja su procijenjena na 8,3 miliona KM, od čega su radnička 1.134.336 KM, a ostala 7.197.816 KM, i... iz svega je vidljivo da, kad se namire glavni povjerioci, radnicima ne ostaje ništa, pa smo mnogi od nas koji su bili blizu mirovine posuđivali pare i sami sebi uplaćivali neuplaćeni staž kako bi ostvarili mirovinu. I ja sam za sebe uplatio oko 9.000 KM. Uplatio sam i za ženu, ali stečajne mase nije doteklo da nam se povrate naša uplaćena sredstva za MIO.
Ja sam radio 41 godinu, a uplaćeno mi je bilo samo 23 godine staža, pa sam morao svojim novcem doplatiti. Dio nas je na takav način umirovljen, ali oni mlađi i koji nisu imali sredstava za uplatu staža ostali su na ulici, a njih je preko 60%.
Stečajni upravnik je sebe namirio, namirile su se banke i drugi povjerioci. Radnici su bili na posljednjem mjestu, a baš mi smo godinama stvarali tu firmu. Na perfidan smo način zakinuti i prevareni. Mislim da je bilo najbolje da nismo stečajnom ni dali da uđe u firmu“, kaže čelnik sindikata, Mirko Penjak, pokazujući hrpe papira kojima dokazuje koliko su se puta obraćali inspekcijama, krim policiji, tužilaštvu, sudu, ombudsmenima, vlastima…da im pomognu rješiti njihova prava, ali bez efekata. Sve je, kaže, ciljano išlo protiv Livtexa i protiv radnika.
Poslovni prostor u Beogradu prodan za 51.150 eura
Završni udarac Livtexu zadan je prošlogodišnjom prodajom Livtexovog poslovnog prostora površine 200 metara kvadratnih, u Beogradu, na ušću Save u Dunav, na veoma atraktivnoj lokaciji. Prodan je za samo 51.150 eura, premda je u II Javnom pozivu za prodaju ovog prostora stajalo da mu je cijena 110.842 eura, te da se ne može prodati ispod 70.000 eura, pa kad su odbijeni troškovi prenosa za raspodjelu je ostalo 66.399 KM.
„Od tih 66.399 KM stečajni upravitelj Osman Džaferović je dobio najviše, i to 44.280 KM, tadašnji čelnik Sindikata Frano Zoraja i dvojica stražara dobili su po 5.793 KM, a Srećko Kelava po ugovoru o djelu 2.160 KM, dok je ostatak od 2.580 KM ostavljen za pokriće troškova u cilju okončanja prenosa vlasništva nad zemljištem i Livtexovom crpnom stanicom na izvoru Žabljaka, kako bi se i to prodalo. Dotle je crpna stanica u dosta lošem stanju sa nezaštićenom buradima punim klora na izvoru rijeke koju građani piju“, upozorio je Penjak.
Na pitanje za koliko je prodan Livtex, stečajni upravitelj, Džaferović je odgovorio:
„Pavić d.o.o nije kupio imovinu u stečajnom, nego u ovršnom postupku putem suda, za cijenu od 1.980.000 KM, a za koju cijenu je kupio potraživanja od banaka ja to ne znam“.
Nakon rušenja Livtexove kotlovnice, prodaje ispravnih mašina u otpad i tendera za prodaju objekata i zemljišta, umjesto predratnog tekstilnog giganta niče livanjski mesno-ugostiteljsko-trgovinsko-benzinski centar u vlasništvu firme Pavić d.o.o. koja je kupila Livtex, po ocjeni Livnjaka, izuzetno povoljno. Ali, Pavić je kao poslovan čovjek samo iskoristio zakonske mogućnosti, poput brojnih drugih tajkuna u tranzisijskoj BiH, u kojoj su novoprivreda i novopolitika pupčano vezani. Zna se – ne bez razloga.
(Ale Kamber)
