Skupina nesebičnih ljudi, među kojima je većina mladih, 18 godina već djeluje karitativno u tomislavgradskoj Udruzi “Kap ljubavi”.
Matična općina za njih je vrlo brzo postala pretijesna, tako da su svojim kapima dobrote obradovali, a čine to i danas, na tisuće ljudi u HB Županiji, ali i cijeloj BiH. Uz začetnika, svećenika fra Jozu Radoša Đoku, Udruga broji još 20-ak članova, različite životne dobi i profesija i svi su volonteri. I ove godine smo proveli jedan dan s njima. Priča kreće od skladišta u industrijskoj zoni Vučilov Brig u kojemu vrijedne ruke razvrstavaju prikupljenu humanitarnu pomoć. Podijelili su već stotine paketa, kazala nam je naša “stara” znanica Dražana Perković, tajnice Udruge, te dodala: - Bili smo već u Kupresu, u Bugojnu, Kreševu, cijelom našem Dekanatu, ako bog da imamo u planu još neka mjesta posjetiti, ako stignemo, naravno, između Božića i Nove Godine. Kao što vidite, hrane stvarno ima dovoljno. Prikupljeno je više nego prošle godine i nastojat ćemo je podijeliti svim potrebitima. Poslali smo već nešto za Sarajevo, poslat ćemo i u B. Grahovo - kaže. Piše Večernji list BiH.
Pomoć dobiju i oni koji sami pokucaju na njihova vrata, nastavlja se na Dražanu utemeljitelj i voditelj tomislavgradskih “Kapljica ljubavi”, fra Jozo Radoš Đoka: - Svi koji dođu u naš ured, bez obzira tko je i što je, dobit će pomoć. Našim sugrađanima Bošnjacima koji su u potrebi već se određen broj paketa dostavio, neki će doći po svoje pakete, tako da, evo, svi možemo osjetiti radost blagdana - kaže fra Đoka. Kako smo odlučili ići s njima na teren, uputi nas s Dražanom i Anicom u selo Letka kod jedne korisnice, a on će za romsku obitelj koja živi na odlagalištu u Paklinama kupiti kruh i nešto peciva te ćemo se naći na Ravanjskom polju. U Letki smo posjetili 80-godišnju staricu Jelu Perković, Obradovala se posjetu, izljubila i izgrlila s Kapljicama te kazala kako su joj topla riječ i posjet vrjedniji od pomoći: - Ja jedva čekam da netko dođe. Teško mi je, dugi dani, još dulje noći. Ja bih najviše voljela da nema noći nikako, samoća ubi - kaže starica. Od Jele smo cestom prema Rami krenuli prema sljedećem odredištu. Šibani burom i nesmiljenim minusima na 1140 metara nadmorske visine, na odlagalištu smeća u Paklinama nekoliko generacija romske obitelji Ahmetović živi u improviziranim nastambama. Fra Đoka je rado viđen gost, ne samo zbog pomoći koju donese, nego zbog čašice razgovora, a uz toplinu peći pala je i pjesma. Fra Đoka i starica Melća “Oči zelene” pjevaju na sav glas. Zagrljeni, na podu. - Vidite moju prijateljicu kako se lijepo smije, i vesela je s onim što ima. I zahvaljujući dobrim ljudima i ona živi, i raduje se i veseli se životu. Pogledajte njene ruke, a vidite ruke naših današnjih mladih koje neće da privrijede ništa - govori nam fra Đoka i u šali kaže kako se prijatelji šale na račun njegova prijateljstva s Romima te, budući da je i on tamne puti, kažu kako je njihov ceribaša. Smijeh odzvanja kolibom. Melća kaže kako će s namirnicama koje je donio fra Đoka biti mirni mjesec-dva, te da ih odlagalište u doslovnom smislu riječi hrani i odijeva. Jutros je našla nešto krumpira, malo sira i kruha na svom “Konzulu” (Konzumu), govori nam vitalna starica i pokazuje sir, krumpir i kruh koji je našla na smeću.
