Nepoznata strana ekonomista, "slučajnog" pogrebnika, pasioniranog slikara i pisca kratkih priča, pjesnika, vrtlara, roštilj-majstora, priučenog građevinca te bivšeg zborskog pjevača.
U rubrici Laganini nastavljamo seriju ležernih i opuštenih subotnjih intervjua sa zanimljivim osječkim facama, u kojima ovaj put nosač lijesova Tomislav Levak pokušava iz sugovornika izvući stvari koje su o njemu do sada bile manje poznate javnosti.
Jučer je bio blagdan Svih svetih, a danas Dušni dan, kada svi građani obilaze najmilije na grobljima pa je red došao na Milana Krištu, dugogodišnjeg poznatog djelatnika i bivšeg direktora osječkog pogrebnog poduzeća Ukop. Prvo smo prikladno odjeveni iskopali nekoliko grobnih mjesta na novom polju osječkog Centralnog groblja i unosili nove ljesove u skladište, a zatim smo mu pozirali za umjetnički portret. Nakon toga smo malo zaplesali s njegovom užom obitelji u kući u Višnjevcu, a na kraju nam je pripravio svoje specijalitete s roštilja. Prije nego što se vratio obrađivanju vrta, u opuštenom i ležernom razgovoru otkrio nam je "drugu stranu Mileta".
Jeste li čitali knjigu ili bar gledali film "Grof Monte Cristo"?
- Pitate zbog imena? Gledao sam film, dobar mi je. Koliko se sjećam, glavni lik je uzeo ime po otoku Montecristo gdje je bio zatočen, i to je možda neka poveznica. Naime, i prezime Krišto, koliko je meni poznato, potječe s otoka. Eh, sada, kojeg otoka, ne znam točno. Možda baš tog. Moje prezime vjerojatno ima veze i s Isusom Kristom, ali nikada to nisam detaljno proučavao.
Gdje ste vi onda rođeni?
- Nisam na otoku. (smijeh) Moji preci su se s otoka raselili po kontinentu pa sam ja rođen u jednom malom selu pokraj Livna, zove se Zagoričani.
Znači li to da vam je onda omiljeni strip junak – Zagor? (smijeh)
- Ha-ha-ha... Ne, iako smo kao mali stalno čitali romane, kako smo ih zvali. U to vrijeme jedva smo čekali da se domognemo romana.
Miješaju li vas ponekad s vašim imenjakom i prezimenjakom, poznatim hrvatskim svećenikom?
- Znaju me nekada pitati za njega, ali nisam ga nikada upoznao. Njegovo ime sretao sam u medijima i na internetu, čuo sam da fra Milan Krišto vodi Framu, odnosno Franjevačku mladež u Zagrebu. Čini se da je čovjek u redu pa mi je zanimljivo da imamo isto ime i prezime.
Pamtite li da je u livanjskom kraju, primjerice, bila velika suša?
- Svake godine je suša! I znam da to pitate jer je djevojačko prezime moje majke Dragojke – Suša. Ono dobro opisuje kakvih problema livanjski kraj ima s vodom.
Pretpostavljam da, kao nekada većina ljudi iz toga kraja, imate dosta brojnu obitelj.
- Točno. Rođen sam kao osmo dijete u obitelji od nas ukupno devetoro. Na žalost, tri sestre su ubrzo preminule zbog različitih bolesti, pa nas je ostalo šest, četiri brata i dvije sestre. Sve dok 1992. jedan brat nije poginuo na bojišnici, dolje prema Grahovu... No, imam brojnu užu i širu familiju. Pokojni otac Mijo također ima šestoricu braće pa nas s te strane, s grane Krišto, od djeda i bake, ima više od 150.
Impozantno. Pa dobro, koliko ste imali uzvanika na svadbi? (smijeh)
- Ma nisu svi bili u svatovima, nisu stigli. Ali, kada se ovako okupimo, onda nas ima. Oženio sam se u Osijeku i bila je to normalna svadba s nekih 250 uzvanika. Nismo mogli potrpati baš svu rodbinu. (smijeh)
Obitelj poznata po blizancima
Sada vas ima još više, zar ne?
- Pa da. Supruga Vesna i ja imamo tri kćeri. Anamarija je najstarija, Lucija je "srednja" i ide u drugi razred III. gimnazije, a Mateja je najmlađa, 8. razred osnovne škole. S Lucijom sam malo zaplesao za fotkanje, ona je, onako, posebna vrsta... Imam i dvoje divne unučadi, Patrika i Paulu, koje je rodila Anamarija. Oni su blizanci, po čemu je moja obitelj karakteristična.
Da? Imate i vi nekog blizanca ili blizanku?
- U našoj generaciji ih nema, ali kasnije... Jedan brat ima djecu blizance, sestra također, a sada i moja kći. Tko zna, možda ima nekog pravila u tome.
Kako je teklo vaše obrazovanje?
- Prva četiri razreda osnovne škole završio sam u rodnom selu. Tamo mi je škola bila blizu. Peti i šesti razred završio sam u susjednom selu Potočani, a do tamo sam morao već pješačiti tri kilometara tamo i tri kilometra natrag svaki dan. U Livno sam išao u 7. i 8. razred OŠ i srednju školu. Livno je udaljeno sedam kilometara pa smo tamo išli autobusom koji je polazio svako jutro u 7 sati. Uz školovanje, naravno, morali smo obavljati i mnoge poslove u kući i oko nje.
Što ste vi sve radili?
- Joj, što nisam... Radio sam sve! Od čuvanja janjaca, ovaca i krava, preko okopavanja vrta do ručne košnje. Danas supruga i ja dosta radimo u vrtu naše kuće u Višnjevcu, uživam u tome. No, ako zatreba, mogu raditi svašta. Dok sam studirao i poslije fakulteta bio nezaposlen u Osijeku, bavio sam se svim i svačim – kopao kanale, zidario, gradio, žbukao, stavljao pločice... Naučio sam sve građevinske poslove.
Možda vas budem zvao za nešto... (smijeh) Otkud to da ste došli studirati baš u Osijek?
- Stjecajem okolnosti! Kad sam završio srednju školu, otac i brat su kupili kuću u Višnjevcu. Livno je dosta skroman kraj s puno kamena pa su oni željeli doći u tada bogatu "hraniteljicu" Slavoniju. To je bio dodatni razlog da se 1979. malo otisnem u svijet. Kad sam došao, nisam planirao toliko ostati, ali malo-pomalo ovaj grad i ljudi su mi prirasli srcu, ovdje sam upoznao suprugu u crkvi i – eto me i dandanas. Nije mi žao, Osijek i Slavonija su mi divni.
Kako je izgledalo vaše upoznavanje u crkvi?
- Negdje 1981. ili 1982. bila je klasična nedjeljna misa u višnjevačkoj Crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije, ona je pjevala u zboru, malo smo se pogledavali, onda sam i ja počeo pjevati u zboru i tako... (smijeh) I danas znam zapjevati, ali samo u društvu. I više volim pjesme uz tamburicu, nego ove "od dolje". Veselije su.
"Kud ćeš u Ukop?!"
Dobro, a koji to fakultet obrazuje za pogrebnu djelatnost?
- Zapravo nijedan. Ja sam završio prvi stupanj Ekonomskog fakulteta i stekao višu stručnu spremu. Onda je ubrzo došla ženidba pa nisam išao dalje studirati. U pogrebničkim vodama našao sam se slučajno , kada se 1987. u Ukopu otvorilo radno mjesto nakon što je tadašnji šef Službe pogrebnih usluga odlazio u mirovinu. Tražila se srednja stručna sprema, a ja sam se javio s višom i dobio posao. Iako, sjećam se kad sam se zapošljavao, svi oko mene su odmahivali rukom i okretali glavu, uz riječi: "Kud ćeš tamo?" Meni je drago jer je djelatnost zbilja specifična, a i bolje sam spoznao neke činjenice.
Da? Kakve činjenice?
- Kroz groblja se dobro vidi koliko je Osijek velik i važan grad, kroz njihovu povijest, napučenost, izgled... To se posebno odnosi na Anino groblje. Tamo je pokopan niz poznatih osoba, a neke stare grobnice su prava mala umjetnička djela. Recimo, grobnice Ogrizek, Hengl, Farago i druge. Nove su uglavnom pretjerane, kič. Radije bih sam sebi isklesao nadgrobni spomenik i uklesao slova. Nije to teško, morate samo znati tehniku.
Ljudi koriste različite izraze pa čitateljima iznesite: Kako se pravilno kaže – sahrana, pogreb, pokop, posljednji ispraćaj....?
- Pravilno se kod nas inače govori pokop ili ukop. Otuda i ime našeg pogrebnog poduzeća. Izraz "sahrana" se ipak koristi malo istočnije od nas... "Pogreb" je isto tradicionalna hrvatska riječ koja dolazi od zagorskog izraza "pogreben", što znači "pokopan".
Koji vam je izraz najpoetičniji ili najživopisniji za "umrijeti"? "Otići u vječna lovišta", "otići Bogu na istinu", možda "prdnuti u fenjer"...? (smijeh)
- Da, naš narod je inventivan, iako te izreke nekada nisu ukusne... Zanimljiv je taj indijanski izraz koji zapravo označava odlazak na nebo. Meni je, ako se može tako reći, nekako najdraži "položiti Bogu račune" jer najbolje opisuje što se tada događa.
Kakvo je vaše mišljenje o "uvoznom" prazniku Halloween ili Noći vještica?
- Nikakvo, ne razmišljam o tome. Bundevu sam izdubio i učinio da svijetli samo kćerki za Svetu Luciju, da joj svijetli. To je pomodarstvo.
Čiji su vam pogrebni rituali najzanimljviji?
- Hmmm... Ne znam. Ne idem profesionalno na pokope jer to nije dio mojeg posla. Naravno, bio sam na dosta pokopa u životu koji su se obavljali najviše po katoličkim, a nekada i po pravoslavnim običajima. Na muslimanskom, iskreno, nisam bio. Ništa posebno, obred kao obred... Možda mi je jedino čudno što na pravoslavnom pokopu nema govora pokojniku.
Postavimo situaciju: meni padne na pamet ideja da nakon smrti budem kremiran i da mi se pepeo rasprši po nekoj osječkoj lokaciji. Koje su mi sve dozvole potrebne i koliko to stoji?
- U Hrvatskoj se ne smije raspršiti pepeo nakon kremiranja! I pepeo se još uvijek smatra posmrtnim ostatcima i mora završiti na groblju. Međutim, ljudi to rade bez dozvola pa se događalo, recimo, da urne isplivaju na jadranskoj obali... Mi povremeno imamo takve zahtjeve, a ljudi su najviše željeli pepeo prosuti s pješačkog mosta u Dravu. Mi nikome to nismo odobravali, već smo ih upućivali na nadležnu sanitarnu inspekciju.
Prisjetite se nekih najbizarnijih načina pokopa ili zahtjeva građana u vašoj karijeri.
- Hm, u početku, 80-ih godina, bilo je dosta čudno kada bi netko zapjevao ili zasvirao na pogrebu, primjerice, s tamburicom. Danas je to normalno... Danas više ništa nije neobično, naravno uz uvjet da ne krši pravila. i da je u skladu s moralom.
Što pamtite kao najzanimljivije da su ljudi htjeli staviti u lijes s pokojnikom?
- Ljudi najčešće uz pokojnike stavljaju njima drage stvari ili neke uspomene, kao što su omiljena odjeća i obuća, osobni nakit, ručni sat... Nakon spuštanja lijesa obično bace grumen zemlje ili neki cvijet. Nema tu osobito bizarnih stvari i zahtjeva, bar ja ne pamtim.
Koliko vam se puta događalo da netko nakon pogreba dođe i traži da iskopate i otvorite lijes, i zašto?
- Ne mogu se sjetiti... Mislim da otkada sam ja u Ukopu toga i nije bilo. Koliko znam, nismo nikoga iskapali i otvarali ljesove čak ni zbog neke naknadne obdukcije ili istrage.
Koji osječki pokop pamtite kao možda najmasovniji?
- Bilo je više masovnih ispraćaja nekih omiljenih ili poznatih ljudi. Međutim, najviše se sjećam kada su na ovom području poginuli prvi hrvatski branitelji u Domovinskom ratu, mislim da je to bilo u srpnju 1991. u Ćelijama... E, ti pokopi su bili najmasovniji jer su ljudi, unatoč opasnosti, dolazili vjerojatno iz posebnog pijeteta, odnosno osjećaja zahvalnosti prema ljudima koji su prvi dali svoje živote za obranu Hrvatske.
Svaka čast. Otkrijte - kako biste vi voljeli biti pokopani?
- Skromno, jednostavno, u tišini, bez pompe... Ne bih volio ni da se izvodi bilo kakva pjesma. I to klasičan pokop. Kremiranje još uvijek ne dolazi u obzir, ne bih volio postati prah i pepeo prije vremena.
A gdje ćete biti pokopani kada kucne smrtna ura?
- Iskreno, nemam grobno mjesto. Ne šalim se. Čak ni kada sam bio direktor Ukopa nisam si riješio ni osigurao grobno mjesto ni grobnicu. Jednostavno, ne želim razmišljati o smrti.
Jako zanimljivo. (smijeh) Je li vam se ikada dogodilo da mrtvac ustane iz lijesa, odnosno da mu je smrt pogrešno dijagnosticirana? Ili da je netko greškom pokopao pogrešnu osobu?
- Ni jedno ni drugo. Mislim da je to s ustajanjem mrtvaca iz lijesa s dostignućima današnje medicine gotovo nemoguće.
Jeste li ikada uhvatili nekoga kako krade na groblju ili da prevrće križeve i nadgrobne spomenike?
- Nismo uhvatili nikoga, ali znamo da se to radi. Vjerojatno obijesna mladež koja nema pametnijeg posla. Ipak, toga posljednjih godina ima sve manje... Treba poštovati mrtve.
Iznesite mi prosječne dimenzije jednog groba.
- Standardno grobno mjesto u jednoj razini predviđa ukop jedne osobe, odnosno dva ili čak, ako stavljate ljesove jedan na drugi. Njegova dužina je 250, širina 120, a dubina najmanje 180 centimetara. Dakle, "dva metra ispod zemlje" nije samo izraz.
Koliki je raspon cijena jedne grobnice?
- Mnogi misle da je najskuplja privatna grobnica u Osijeku onaj mali mauzolej na Aninom groblju, ali nije. Najskuplja je jedna grobnica na Centralnom groblju, čija je cijena čak 180 tisuća kuna, a one se najpovoljnije mogu pronaći za 25-26 tisuća kuna. Cijena ovisi o položaju, veličini, dizajnu i materijalu. Najčešći je mramor, a najkvalitetniji i najskuplji granit, i to crni, odnosno prirodne eruptivne stijene koje su izuzetno tvrde i otporne na vremenske utjecaje.
Kojih se pogreba možda sjećate kao najraskošnijih?
- Pokopa zna biti skupih, i to obično kada se ljudi malo žele pokazati ili se na taj način žele odužiti pokojniku. Ipak, zbog krize takvih pogreba zna biti samo dva-tri godišnje... Ponajprije je u tom slučaju skup lijes. Najskuplji je tzv. američki sanduk koji odskače luksuznim izgledom – velik, masivan, može se otvoriti cijeli ili polovica, posebno ukrašen i tapeciran.... On može stajati i 18-19 tisuća kuna. S druge strane, najjeftiniji ljesovi stoje oko tisuću kuna.
Kako komentirate izreku "Bolje grob nego rob"?
- He-he... Što ja znam, nekad je to valjda bila istina, no promijenila su se vremena. Danas nema robova. Ili smo svi robovi pa nam je svejedno.
Maratonci trče počasni krug
Ne bojite se da će vas porok otjerati u grob?
- Koji? Pušenje? Ma ne bojim se. Od nečega se mora umrijeti. (smijeh) Uostalom, ne pušim puno, 10-15 cigareta dnevno. Moj otac je doživio 90 godina, a pušio je od malih nogu. Ako je određeno da čovjek umre od pušenja, umrijet će, što sad.
S tim poslom morate voljeti crni humor. Hajde, ispričajte neki omiljeni vic na temu smrti. (smijeh)
-Uh... Eto, recimo: Došla baka na groblje i ne može naći grob koji treba. Sretne slučajno jednog mladića i pita ga drhtavim glasom: "Je l' vi možda znate gdje se nalazi polje 5, grob 7, red 10"? A on njoj odgovori: Kog si vraga izlazila iz groba ako se ne znaš vratiti?!" (smijeh)
Stari, ali dobar. (smijeh) Ima dosta filmova o smrti i mrtvacima. Imate neki omiljeni?
- Ima dosta mračnih i tamnih, ali posebno mi se svidio ostao hrvatski film "Kad mrtvi zapjevaju". Vjerno opisuje sve naš čovjek u stanju učiniti kako bi ostvario želju za povratkom obitelji i domovini iz tuđine.
Što kažete na film "Maratonci trče počasni krug", prema mišljenju mnogih, antologijsku komediju o pogrebnicima?
- Ima simbolike, osobito u smislu da ni smrt nije tabu tema, da se čovjek može nasmijati. Film mi je O.K., a najdraža rečenica: "Iskopat će tebe Bili, ja ti kažem!" (smijeh)
Koliko je točna rečenica da je "smrt jedini siguran pos'o"? (smijeh)
- Ha, ljudi sigurno ne umiru manje, no kriza svakako utječe na pogrebnike. Sve više se kupuju jeftinija grobna mjesta i traže sve jeftiniji lijesovi i pokopi, osim u iznimnim slučajevima.
Djelujete dosta cool, smireno, ali i moderno jer, primjerice, imate i profil na Facebooku.
- Na Facebooku sam samo prijavljen, gotovo ga uopće ne koristim. Što se tiče modernosti, nastojim biti u tijeku. Zato mislim da jesam dosta smiren. Pokušavam sve situacije riješiti bez konflikta, a iz "takta" me može najviše izbaciti nepravda. Tada čak i vičem, iako je nekima to teško zamisliti.
I meni, priznajem. Jeste li se ikada ozbiljnije "ispuhivali" kroz neki sport?
- U mladosti sam, valjda kao i svi, igrao nogomet i malo košarku, no ni sa čim se nisam bavio ozbiljno. Danas sam posvećen svojoj obitelji pa uz posao i svoje hobije više nemam vremena za sport, a ni za ostale aktivnosti, recimo, sjedenje u kafićima, gledanje televizije ili čitanje.
Na internetskom portalu www.zagoricani.com našao sam niz zanimljivosti – vaše autorske slike, kratke priče, pjesme... Otkud to?
- Od djetinjstva imao sam smisla za crtanje i slikanje, a kao odrastao odlučio sam to usavršiti. To je samo za opuštanje, nije ozbiljno bavljenje umjetnošću. "Moja" tehnika je ulje na platnu, iako poznajem i druge tehnike. Najdraži motivi su mi slavonski pejzaži – šuma, ravnica, nebo, voda i slično - a stil mi je dosta realističan. Slikam kod kuće, sudjelovao sam na nekoliko likovnih kolonija, ali još nisam imao izložbu.
Koliko bi me koštalo da zbilja naslikate moj portret i u kojoj bih pozi bio?
- Ma ništa vam ne bih naplatio, a poza bi bila stvar trenutka. Neka ležerna, opuštena, u svakodnevnom okruženju... Ne bi morali dugo biti mirni, konture i skicu napravio bih za sat vremena. Za cijelu sliku treba mi u prosjeku pet-šest sati. Do sada sam ih naslikao 50-ak, a one nemaju cijenu.
A vaše književne sklonosti?
- Počeo sam pisati kada je otvoren taj portal koji se bavi mojim rodnim mjestom jer im je nedostajalo sadržaja. Pokrenuli su ih moji nećaci iz Njemačke i njihovi kolege pa je tako počela suradnja. Mislim da sada ima nekih 150 većinom kratkih priča. Teme su uglavnom vezane uz moj rodni kraj i djetinjstvo, a kombiniram dijalekt i književni jezik. Ljudi kažu da im se sviđaju, čak me pitaju kad ću objaviti zbirku. Vidjet ćemo, dosta je to zahtjevno.
Naišao sam na šaljivu pričicu, pisanu u dijalektu "I mrt'ac pr'ne". (smijeh) Je li vam se ikada to stvarno dogodilo? I možemo li objaviti njezin kratak dio?
- Nikada, to je anegdota. Hajde, evo vam mali dio: "Sve je moguće – i mrt'ac pr'ne"! Uvik se moglo čut kad bi ne'ko pokuš'o nikoga u ništa uvirit ali nije im'o pravi' dokaza. Tako bi oni šta ga se uviravalo obično izrek'o 'vako. A priča kako i mrta'c pr'ne je živa istina. Evo priče koju je prič'o pok. Jure Zrnušin, o tome kako je postala". Ostatak neka pronađu i pročitaju na portalu. (smijeh)
U Osijeku počeo gubiti kosu
Mogu li usput negdje pronaći i vaše slike – s kosom? (smijeh)
- Možda, ali moraju biti dosta stare, jer sam kosu počeo gubiti '79., kad sam došao u Osijek. Došao sam u kolovozu, a već oko Božića, sa samo 19 godina, osjetio sam da mi kosa strahovito ispada. To se nastavilo i ubrzo sam bio ćelav. To možda baš ima veze s promjenom sredine. Ipak sam ja došao iz puno manje i konzervativnije sredine, s drukčijim mentalitetom. Bilo mi je čudno u Osijeku vidjeti da ženske puše, da se mladi drže za ruke i ljube u tramvaju... Prije sam čak imao dužu kosicu s frizurom "talijankom".
Često vas se može vidjeti sa šeširom ili kapom. Jeste li ljubitelj pokrivala za glavu?
- Ma ne, nosim ih radi potrebe, a ne ukrasa. Osobito kad je jako sunce ili ako je jako hladno, volim se nečim "ogrnuti". Za zimu preferiram crne šešire, da mogu iskombinirati što više odjeće s njima, a ljeti obično nosim svjetlije, zbog vrućine. O.K. su mi bijeli ili slamnati šeširi.
Bar vam dlake ne mogu završiti u hrani. (smijeh) Veliki ste roštilj-majstor, zar ne?
- Ne znam kuhati, no roštilj mi je nekako "legao". Kažu da dobro pripravljam jela na roštilju, a uz njih jako volim pojesti, naravno, i poznati livanjski sir. U svim većim prigodama mora ga biti na trpezi. Kad god idem "dolje" kod mojih ili kad netko dolazi, taj sir je obavezan. Od livanjskog sira još je bolji zagorički masni sir koji je prema posebnoj recepturi pripravljala i moja majka.
Za kraj, imate vi priliku mene bilo što pitati, a ja vam moram odgovoriti. Izvolite.
- Joj, nisam se baš pripremio... Evo: Bi li radio u Ukopu na pogrebnim poslovima, recimo, kopanju grobova ili prijevozu pokojnika?
Ako mogu birati – nikada. Ne bojim se, ali priznajem da se divim ljudima koji to rade. Ja bih imao osjećaj da izazivam sudbinu ili da sam preblizu smrti.
- Nije to baš tako. Da je, mi bismo u Ukopu već davno svi pomrli. (smijeh)
Snimio: G. Mitić/Tomislav LEVAK/Glas Slavonije
