U predvečerje blagdana Bogojavljenja, 5. siječnja 2015., u 89. godini života, okrijepljena sakramentima svete vjere, okružena ljubavlju i molitvom sestara Služavki Malog Isusa u samostanu u Vrgorcu, blaženo je preminula uzorna vjernica Vojislava (Voja) Kaić.
Sahranjena je, 10. siječnja na groblju Rapovine kraj Livna, a sprovodne obrede predvodio je fra Josip Jukić uz sudjelovanje četrdesetak sestara Služavki Malog Isusa Splitske provincije sv. Josipa, te Vojine rodbine i prijatelja iz Livna i šire. Fra Josip, koji je dulje poznavao tetu Voju i bio njezin ispovjednik, istaknuo je u riječima oproštaja kako svima ima što poručiti smislom ispunjen i ostvaren život tete Voje. Provincijalka s. Anemarie Radan oprostila se u ime Provincije. Istaknula je njezin uzorni vjernički život, zahvalila joj za nesebičnu plemenitost i dobročinstva učinjena sestrama Služavkama Malog Isusa Splitske provincije, a preko sestara svom livanjskom kraju, hrvatskom narodu u Bosni, Hrvatskoj i izvan granica Hrvatske. Zahvalila joj je za iskazanu ljubav svojim ˝sestricama˝, kako ih je s ljubavlju oslovljavala. Nakon sahrane Svetu misu zadušnicu, u župnoj crkvi Svih svetih u Livnu, predvodio je fra Josip Jukić u koncelebraciji s fra Jurom Papićem i fra Tvrtkom Tadićem, preko koje su pjevale sestre Služavke Malog Isusa. Nakon Svete mise svi su prisutni pošli u Duhovni centar Kuću Djeteta Isusa.
Vojislava (Voja) Kaić rođena je 26. kolovoza 1926. u Livnu, u uglednoj hrvatskoj katoličkoj obitelji Kaić. Rod Kaića je tijekom 19. i u prvoj polovini 20. stoljeća imao znatnu ulogu u društvenom, vjerskom, gospodarskom, kulturnom i političkom životu livanjskog kraja, a preko života i djela Voje dao je veliki značaj i u humanitarnom planu. Voja završava trgovačku akademiju u Banja Luci. Dolazi u Zagreb s namjerom da nastavi studij. No ratno vrijeme i prilike joj to nisu dopustile. Prošla je najveće stratište hrvatskog naroda, Bleiburg. Vraća se u Livno da bude pri ruci roditeljima. Radi kao službenik u kancelariji rudnika, a zatim u banci. ˝Posvećuje se poslu, pomoći roditeljima u obitelji, molitvi i činjenju dobra drugima. Resi je savjesnost i marljivost u obavljanju dužnosti, rijetka toplina duše, osjetljivost prema drugima, uljudnost, otmjenost, kultura ophođenja, gostoljubivost, bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje. Izrazito bistra uma, lucidna˝, ističe u oproštajnoj riječi provincijalka s. Anemarie.
Nakon smrti dobrih i plemenitih roditelja, te umirovljenja, Voja se još više posvećuje Gospodinu. Kroz sav život živi i osjeća Crkvu. Imala je stan u Zoranićevoj ulici u Splitu, u kojem je povremeno živi. Jednog je dana od susjede Marije Pera u Splitu dobila sličicu s likom nadbiskupa Josipa Stadlera, prvog vrhbosanskog nadbiskupa i utemeljitelja Družbe sestara Služavki Maloga Isusa a na poleđini njegov kratki životopis, koju je njoj dala gđa Marija Pešić iz Omiša, Prijateljica Malog Isusa. Marija Pera tu sličicu daje Voji, jer je ona iz Bosne, a ovo je njezin nadbiskup, i pomislila je kako će se ona tome obradovati. Kad je Voja pročitala kratki životopis tada se sjetila da joj je majka, koja je pohađala učiteljsku školu u Sarajevu, pripovijedala o prvom vrhbosanskom nadbiskupu Stadleru kao velikom i svetom čovjeku. U ovom dijelu Bosne i Hercegovine nije bilo njegovih sestara i Voja je poželjela kako bi bilo lijepo da u njezinoj kući bude kapelica posvećena Djetetu Isusu i da tu žive sestre Služavke Maloga Isusa, koje će tu svakodnevno slaviti Boga.
Voja svoju stojnu i gospodarsku kuću, sa svim pripadajućim prostorom daruje Splitskoj provinciji sv. Josipa Družbe sestara Služavki Malog Isusa. Sestre su na tom prostoru sagradile još jednu kuću i tako je imanje obitelji Mate Kaića preko njegove kćerke Vojislave postalo Duhovni centar Kuća Djeteta Isusa u Livnu. Banjalučki biskup mons. Franjo Komarica blagoslovio je kuću 29. listopada 2006., a 14. kolovoza 2012. je posvetio oltar, blagoslovio i otvorio veliku kapelu i kuću 3 Djeteta Isusa. Tom zgodom je istaknuo kako je Božja providnost, preko plemenite gđice Voje Kaić, učinila da sestre Služavke Malog Isusa dođu u ovaj dragi livanjski kraj, da u ovom kutu Banjolučke biskupije bude duhovna oaza, mjesto održavanja susreta i duhovnih vježbi za sestre, za njihove vanjske suradnike Prijatelje Malog Isusa, za mlade, djecu, obitelji i duhovne skupine livanjskog kraja i šire.
Dolaskom sestara Služavki Malog Isusa u Žabljak Voja živi sa sestrama. Sretna i radosna što je Isus u presvetom oltarskomu sakramentu stalno u njihovoj sredini, da može doći u kapelu i tu se moliti. ˝Voja je bila duša molitve i djetinje predanosti Bogu. Redovito prati život i zbivanja u Crkvi i svijetu, preko hrvatskog radija i televizije, čitanjem crkvenog tiska, te u molitvu uključuje potrebe Crkve i svijeta, a osobito svog ljubljenog Livna i njegovih građana. Strpljiva u bolesti i nemoći, a bistra uma do zadnjeg daha. Zahvalna i za najmanje učinjenu uslugu. S Bogom je živjela i u Bogu uvijek bila pripravna za odlazak u kuću Očevu. U njezinim bistrim svijetlim očima zrcalilo se nebo, čitao odsjaj traženja i praćenja zvijezde koja vodi k Isusu i radost da ga je našla˝, posvjedočila je provincijalka s. Anemarie. Smrću dobre i plemenite tete Voje odlazi iz naše sredine jedna generacija obitelji Kaić, ali ona ostavlja jedan trajni, snažni i prepoznatljivi pečat među nama, u povijesti grada Livna, a i izvan granica Bosne. Obitelj Kaić nastavlja živjeti u Duhovnom centru Malog Isusa u Žabljaku, u svima koji u njemu žive i koji u njemu budu živjeli i radili, tu se duhovno krijepili i nalazili okrepu duše i tijela, naglasila je u zaključnoj misli oproštaja provincijalka s. Anemarie. Počivala u miru Božjem!
KTA
