Tvornica vunenih tkanina u BiH, livanjski „Livtex“ ili “Preslica”, kako su je zvali, više od 60 godina proizvodila je izuzetno kvalitetne štofove uglavnom za izvoz.
Do prije dvije godine sve mašine su bile u halama, čiste i spremne da se upale, samo je trebalo deblokirati račune. No, danas, nakon stečaja, „Livtex“ je uništen, a iz nekada uspješne tvornice izvlače se samo sekundarne sirovine. Zakucava se čavao u posmrtni sanduk posljednje livanjske tvornice.
Imali tržište
“Livtex”, koji je prije rata zapošljavao i do 1.000 radnika i imao poslovne prostore i izvan BiH, razgranato tržište i prepoznatljive vunene brendove, tokom rata doveden je na prosjački štap, iako ga ni metak nije pogodio i premda su mašine sačuvane, a radnici bili na raspolaganju. Nakon rata broj zaposlenih sveo se na nešto više od 100, ali i ti zaposleni više su bili na ”čekanju” nego na poslu i mjesecima bez plaća i uplaćenih doprinosa.
Fabriku nakon rata daju u ruke Hasanu Lemi, dugogodišnjem uposleniku koji je bio spreman, u svojstvu direktora, dijeliti sudbinu zaposlenih samo da se kompanija spasi, a radnici ne završe na ulici. Povremeno je dobivao od Vlade FBiH financijsku pomoć, ali zbog nagomilanih dugova i zelenaških kamata u vrijeme dok su drugi upravljali tvornicom, nije bio u stanju iznaći rješenje pa su im računi blokirani, a dugovi narasli na oko sedam milijuna KM.
Tri poziva
Neuspjela je i prodaja kroz tri javna poziva s cijenom od 12 milijuna u prvoj ponudi, odnosno, upola manjom od šest milijuna u trećoj. Nijedan kupac se nije javio pa je Skupština povjerilaca pristupila prodaji tvornice u dijelovima, sasvim ispravne mašine i kotlovnica isječeni su i prodati kao sekundarna sirovina, a potom su, znajući da nema nikakvog osiguranja objekata, na red došli i sitni sakupljači sekundarnih sirovina.
Nijedan kabl nije ostao u zidu. Sve što je metalno, skinuto je ili se još skida. Ostaju samo gola betonska konstrukcija, razbacani arhiv, ostaci sirovina, boja i drugih kemikalija. Uz jezivo strujanje zraka i polumrak u ispražnjenim halama slika je zastrašujuća, poput Hirošime. Livanjski industrijski gigant i ponos umro je u najvećim mukama, bez trunke srama odgovornih.
Direktor se ubio
Vjerovatno se ne mogavši pomiriti s agonijom radnika i mogućim gašenjem tvornice, Lemo se ubio upucavši se službenim pištoljem na radnom mjestu. Njegove aktivnosti u spašavanju tvrtke nastavljaju sami radnici kroz sindikalnu organizaciju i uz pomoć prinudnog upravitelja. No, bezuspješno, oživljavanje tvornice nije odgovaralo vladajućoj alijansi HDZ-SDA. Oni su zagovarali stečaj, koji se i desio.
Dnevni Avaz
