Godinama se haaška istina, odnosno presude izrečene pojedincima po osobnoj, a ne nacionalnoj, kolektivnoj ili pak odgovornosti država, nastoji promovirati u toljagu kojom domaće politike, uglavnom političko Sarajevo, te djelomično međunarodna zajednica modeliraju, tako da se na temelju toga stvaraju narativi o dobrim i lošim narodima, određuju njihova prava, kažnjavaju njihove politike, piše Večernji list BiH.
Većina Hrvata smatra kako je haaška “istina”, odnosno tako utvrđena “pravda”, iako to presude pojedincima nisu, zapravo manipulacija o posljednjem ratu s obzirom na to da je tek segmentarno, i očito nacionalno, ciljano stigmatizirala dva kolektiva, a što se u narativu političkoga Sarajeva deklarira kao “genocidaši” za Srbe i njihovu politiku, odnosno UZP-ovci za Hrvate i njihove vođe. Sve je to pak sastavni dio projekta stvaranja države s vlašću Bošnjaka, koji imaju “moralno” pravo s aureolom žrtve ostvariti takav cilj.
Martirologij i nacionalna država
No, da takav pojednostavljeni model stvaranja države u BiH na martirologiju, odnosno žrtvi, nije istinit i argumentiran, pokazuju podaci mukotrpnog višegodišnjeg istraživanja i rada na temelju pravomoćno izrečenih presuda svih sudova, od onoga ad hoc Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije do državnoga Suda BiH, entitetskih i županijskih u Federaciji BiH odnosno okružnih u Republici Srpskoj. Podaci su fascinantni i najbolji su dokaz lažne haaške istine, barem kada su u pitanju Hrvati odnosno Bošnjaci, dok se kod srpske strane ta istina posve poklapa. Do ovoga popisa došla je skupina istraživača za potrebe jednoga znanstvenog rada koji će uskoro ugledati svjetlo dana. Podatke su ustupili Večernjaku. Samo iz te analize koju su napravili mladi istraživači koji su kontaktirali sve sudove u zemlji i zatražili presude, kao i podatke o pripadnosti postrojbama i narodu, visini presuda, a objavili su i koji su sudovi izrekli kazne te za koja kaznena djela najčešće, teško je narušen autoritet Haaškoga suda te potvrđeno kako je taj sud slijedio uglavnom stereotipe postavljene o posljednjem ratu. Podaci pokazuju da je, što u Haaškome sudu što pred domaćim sudovima, do sada pravomoćno osuđeno 615 osoba, dok službeni broj govori o ukupno 4000 osumnjičenih osoba za ratne zločine, što znači da je tek procesuirano 15 posto osoba koje su potencijalno počinile ratni zločin. Tako je posve izvjesno kako istina i pravda, odnosno najveći dio satisfakcije žrtava, neće biti ostvarene. Podaci pokazuju da više od polovine, odnosno gotovo 60 posto do sada pravomoćno osuđenih, čine Srbi iz Bosne i Hercegovine ili oni koji su počinili zločine boreći se na toj strani u ovoj državi. Ukupno je presuđeno 363 Srba, uključujući tu i dvojicu nedavno presuđenih nekadašnjih vodećih ljudi zloglasne Službe državne bezbjednosti Jovicu Stanišića i Franka Simatovića, kojima je javnosti Rezidualni mehanizam UN-ovih sudova za ratne zločine pokušao zamazati oči, navodeći da je i Srbija, upravo kao i Hrvatska, bila “umiješana” u zajednički zločinački pothvat u Bosni i Hercegovini. Tako se, eto, malo popravio gorak dojam iz ostavštine suđenja u Haagu da je jedino Zagreb “dijelio Bosnu” i vršio agresiju. Sada pak nije usamljen. Podaci pokazuju kako su pripadnici srpskih vojnih snaga te njihovi politički dužnosnici osuđeni na ukupno 4005 godina zatvora za ratne zločine počinjene na području Bosne i Hercegovine, dok se ne mogu ni brojčano kvantificirati za potrebe ove statističke analize presude doživotnoga zatvora na koje je Haaški sud osudio čak sedmoricu srpskih dužnosnika iz BiH, političke i vojne - nekadašnjeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića, načelnika Glavnog stožera Vojske RS-a Ratka Mladića, generale Stanislava Galića, Vujadina Popovića, Ljubišu Bearu i Zdravka Tolimira te monstruma Milana Lukića koji je organizirao spaljivanje više od 100 Bošnjaka u istočnoj Bosni na početku rata. Većina kažnjenih na doživotne kazne zatvora osuđena je zbog sudjelovanja u genocidu na području Srebrenice, Bratunca i Žepe sredinom 1995. godine ili pak Prijedora s početka 1992. godine koji je s tri logora, Omarskom, Keratermom i Trnopoljem, bio uvod u kasnije masovne zločine u kojima je ubijeno više od 3000 hrvatskih, ali ponajviše bošnjačkih civila.
Kapitalno važno istraživanje
Čak i unatoč tome što je u nekoliko presuda ovaj Sud očito revno “uspio” ocrniti vodstvo u Zagrebu. Unatoč tome što je Haaški sud Hrvate, najveće žrtve posljednjeg rata, “promaknuo” u druge po redu zločince, a to govore i visine presuda bošnjačkim časnicima, nepravdu su u najvećoj mjeri ispravili domaći sudovi u BiH. Čak i unatoč tome što su većina sudaca, tužitelja, istražitelja upravo Bošnjaci. U Haagu su ukupno dobili 50,5, a Hrvati su imali “prednost” od više od 200 godina zatvora. No, svi podaci pokazuju da je do sada osuđeno čak 150 Bošnjaka za ratne zločine. Ukupna bilanca do sada izrečenoga zatvorskog staža osuđenim bošnjačkim ratnim zločincima je 1401 godinu. U najmanju ruku čudi da Haaškome sudu nisu bile “privlačne” hrvatske žrtve. No, iako domaća pravda nije idealna, djelomično je ispravila predrasude uspostavljene iz protekloga rata. Za najmanji broj zločina osuđeni su Hrvati te su dobili najmanje godina zatvora. Iako je Haaški sud dodijelio Hrvatima čak 265 godina zatvora u startu, valja reći kako je ukupno za 102 pripadnika Hrvatskoga vijeća obrane izrečeno 1028 godina zatvora pred domaćim i haaškim sudištima. Među osuđenima je i nekoliko civila, autonomaša iz zapadne Bosne, pripadnika HOS-a... Ova analiza pravomoćno osuđenih pripadnika Srba, Bošnjaka i Hrvata kapitalno je važna. Istraživači iz Mostara planiraju je nakon potpunih provjera dostaviti sudu domaće i međunarodne javnosti. Tako će najozbiljnije poljuljati istine iz posljednjeg rata te mitove o nevinosti bilo koje od strana u BiH. Te potvrditi da su Hrvati počinili najmanji broj zločina u ratu.
