U Bosni i Hercegovini odavno su činjenice i istina manje bitne u javnom i političkom prostoru od nametnutih narativa, pa zbog toga tri i pol desetljeća od krvavoga rata još uvijek traje narativni rat.
Posljednji slučaj i odluka Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) u Strasbourgu po četiri žalbe koje je uputio državni zastupnik Zlatan Begić i Demokratska fronta Željka Komšića savršeno su se uklopili u takav javni rasplet. Nasuprot činjenicama kako je rezultat najmanje 2:2, barem kada su u pitanju izgubljene i dobivene žalbe, u DF-u su valjda, po uzoru još od Kosovskoga boja, proglasili pobjedu. Čak i unatoč jasnim stavkama dvaju presuda po kojima su doživjeli fijasko, a koje se odnose na ulogu državnoga Doma naroda u odnosu na Zastupnički dom te nejednake vrijednosti glasa pri izboru izaslanika u gornji dom, ali i pokušaju da se ospore intervencije visokog međunarodnog predstavnika Christiana Schmidta u izbornoj večeri 2022. godine. Piše Večernji list BiH.
Što je tražio DF, a što dobio
Dio analitičara je presudu po žalbi još jednog DF-ovca Slavena Kovačevića proglasio najznačajnijim događajem od Daytona, a u gotovo istu ravan mogle bi se svrstati i druge dvije presude. Najprije je ona "Begić protiv Doma naroda" kapitalno važna. Europski sud za ljudska prava potvrdio je natkrovljujućom ulogu konstitutivnih naroda i njihove pozicije kroz institucije političkog sustava, za što isključivo treba zahvaliti DF-u. Stranci koja se inače pod plaštom političkog bošnjaštva bori za "građansku državu". Da nije Demokratska fronta preispitivala ulogu Doma naroda i povezane pozicije konstitutivnih naroda, još bi mogli obmanjivati javnost kako je riječ o nepostojećim odredbama, katkad redikulskim objašnjenjima kako je riječ o konstituentima ili pak nasljedstvu iz ruskog političkog sustava. No, upravo se DF potrudio da ESLJP jasno potvrdi kako je uloga konstitutivnih naroda u institucijama sustava potrebna kako bi se očuvali mehanizmi podjele vlasti. Pritom je potopljena i teza o nejednakoj vrijednosti glasa zbog izbora izaslanika u gornji, nacionalno koncipirani Dom naroda iz županija s različitom potporom birača.
Jedna od ključnih žalbi bila je ona koja se odnosila na raspodjelu mjesta u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH. Tu je prijavitelj tvrdio kako je sustav u BiH diskriminatoran jer, prema njegovim riječima, raspodjela mjesta ovisi o veličini naroda u pojedinim županijama, čime se favoriziraju manji narodi, a šteti se većima. Također, postavljena je i tvrdnja kako korištenje najnovijeg popisa stanovništva za raspodjelu mjesta u Domu naroda, dok se predratni popis koristi za raspodjelu drugih političkih dužnosti, dovodi do nejednakog tretmana građana.
U svojoj odluci Europski sud za ljudska prava jasno je odbio ove tvrdnje. Sud je naveo kako prijavitelj, unatoč svojoj zabrinutosti za političku jednakost, nije uspio dokazati da je on osobno bio izravno pogođen ovim odredbama. Iako su tvrdnje o diskriminaciji bile formulirane u kontekstu općeg interesa građana, Sud je zaključio kako Begić zapravo nije mogao dokazati konkretne povrede svojih osobnih prava.
Sud nedvosmislen
Ovdje se pojavljuje i ključna interpretacija Europskog suda, koji u svojoj presudi naglašava da sustav ustavnih odredbi, koji je nastao kao posljedica Daytonskog mirovnog sporazuma, i dalje ostaje temelj političke stabilnosti u Bosni i Hercegovini. Prema tom sustavu, postojanje ravnoteže među konstitutivnim narodima i dalje je presudno za politički mir i funkcioniranje zemlje.
Iako su žalbe bile usmjerene na pokušaj promjena koje bi omogućile veći politički utjecaj Bošnjaka kao najbrojnijeg naroda, ESLJP je potvrdio kako takve izmjene zapravo predstavljaju pokušaj promjene temelja političkog sustava koji je jedini osigurao okvire mira i postkonfliktnu stabilnost. Sud je jasno uputio da ni članak 3. Protokola br. 1, ni članak 14. Europske konvencije ne jamče automatsku jednaku vrijednost svih glasova i da sustav koji Bosna i Hercegovina trenutačno ima, iako je nesavršen, mora biti prilagođen specifičnostima zemlje. Sud je odbacio i prigovore oko Schmidtovih intervencija. Zanimljivo je da presude Europskog suda za ljudska prava potvrđuju temeljnu postavku o nužnosti političke podjele prema nacionalnoj pripadnosti, u skladu s dugotrajnim političkim procesima usmjerenima na održavanje stabilnosti zemlje. Politički narativi koji nastoje prikazati ove presude kao pobjede u borbi za "građansku državu" zanemaruju ključnu stvar - da BiH mora očuvati svoj nacionalni politički okvir kako bi se izbjegli novi politički i društveni sukobi. ESLJP je zapravo ovim odlukama očuvao Daytonski mirovni sporazum i uspostavljeni poredak te još važnije istaknuo kako su ključni za stabilnost ustavnog i političkog sustava Bosne i Hercegovine.
Takve presude uvijek se mogu interpretirati u kontekstu političkih ambicija, ali temeljni cilj Europskog suda za ljudska prava jest osiguranje poštivanja ljudskih prava i političke ravnoteže, što se, u slučaju Bosne i Hercegovine, očituje kroz nastavak održavanja konstitutivnih naroda kao temelja političkog života.
