Kriza benediktinske opatije na Montecassinu ima više aspekata – kulturalnih, ekonomskih, društvenih – koji nisu zanemarivi s obzirom na značenje te ustanove u povijesti Italije i Evrope, ali ima i aspekata koji izazivaju bilo podsmijeh, bilo zgražanje i stoga draškaju radoznalost više od onih ipak bitnih.
Taj samostan je utemeljio osobno sv. Benedikt iz Norcie, odatle se benediktinski red, sa svim svojim kasnijim granama, razastro po Evropi, čuvajući u svojim samostanima i njihovim knjižnicama luč znanja kroz nepouzdano srednjevjekovlje. Geslo opatije "Succisa virescit" (odrezana raste) vrijedilo je kroz milenij i pô: otkad su ga napali i opsjedali Langobardi pa dok ga Nijemci nisu podlo iskoristili kao utvrdu, uslijed čega je samostan gotovo razoren savezničkim bombardiranjima u drugome svjetskom ratu. Piše Slobodna Dalmacija.
Današnje prijetnje su druge vrste. U samostanu je samo desetak monaha, malo je želje prihvatiti geslo "ora et labora" (moli i radi), ali problem je i u nekima od njih koji iznose na zao glas taj spomenik svjetske kulture, materijalne i duhovne. Kao mitronosna teritorijalna opatija Montecassino je funkcionirao i poput male biskupije, sve do reforme koju je poduzeo Benedikt XVI a proveo u djelo papa Frane. Tako je 2007 opat Bernardo Fabio D'Onorio premješten na dužnost nadbiskupa u Gaetu, a opatom je postao Pietro Vitorelli, navodno sposoban administrator, sve dok se nije otkrilo da je blagajnu opatije olakšao za pola milijuna eura milodarâ, spiskanih uglavnom na provode s profesionalnim escortima. Oslobođen je dužnosti 2013, navodno zbog srčanih bolesti. To nije smekšalo talijansku državu, čiji ga je tužilac stavio pod istragu i zaplijenio mu dio imutka u visini nenamjenski utrošenih milodara.
U istrazi je do javnosti doprla i jedna njegova privatna poruka osobi sa sličnim sklonostima: "Evo me u Berlinu, na strahovitu partyju, to je Raj, a onda idem u potragu za kurcima, život je tiranin i kurva, zato činim sve što me volja!" Dok mons. Vitorelli čeka suđenje, iz samostana je utekao i tajnik opatije don Antonio Potenza, ne zato da bi se provodio raskalašeno, nego da bi pokoru provodio skrušeno u braku. Javio se iz Londona, gdje je stupio u Anglikansku crkvu, pa se odmah zatim u njoj i oženio. Nije htio prestati služiti Boga, a nije htio – ili od nje nije više smio – živjeti more uxorio sa svojom vjernom prijateljicom iz Cassina. Opatija mu nije ginula: vjenčao ga je u Westminsterskoj opatiji njezin dekan.
