Tisućama godina tisuće teologa i bibličara, iako su raspravljali, nisu iznijeli prijedlog da se izmijeni tekst najpoznatije kršćanske molitve "Očenaš", koju je svoje učenike naučio Isus Krist, a tek je u našem vremenu papa Frane svojim autoritetom pokrenuo raspravu oko izmjene pojma koji se može tumačiti i kao nejasnoća u ovoj molitvi.
Papa je iznio primjedbu kako predzadnja fraza molitve "i ne uvedi nas u napast" logički nije jasna. Rimski biskup smatra kako Bog ne može čovjeka uvoditi u napast, nego bi trebalo biti sasvim drukčije – trebalo bi moliti da čovjeka očuva, oslobodi od napasti. Piše Slobodna Dalmacija.
– Ovdje se radi o ne baš točnu prijevodu. Naime, ako otvorimo posljednje izdanje Evanđelja koje je priredila Talijanska biskupska konferencija, ondje čitamo: "Ne napusti nas u napasti." I Francuzi su zamijenili tekst prijevodom koji znači: "Ne dopusti mi da padnem u napast."
Rasprava tek slijedi
Ja padam, a ne da me on baca u napast pa da onda vidi kako sam pao. Otac to ne čini, otac pomaže odmah ustati. U napast nas uvodi Sotona, to je njegov zanat. Smisao je naše molitve: "Kada me Sotona uvodi u napast, ti mi, molim te, pruži ruku, daj mi svoju ruku." Kao na slici gdje Isus pruža ruku Petru koji ga zaziva: "Gospodine, spasi me, utapam se, pruži mi ruku – objasnio je Papa svoju nakanu.
Budući da su talijanski i francuski biskupi odlučili u svojim zemljama izmijeniti ovaj redak molitve, naravno, nakon što je Papa odobri, vjerojatno će slično postupiti i Hrvatska biskupska konferencija. No, prava rasprava u kojoj će sudjelovati teolozi bibličari i jezikoslovci tek će uslijediti.
U znanstvenoj javnosti ovu su temu nedavno obradili jezikoslovci Zadarskog sveučilišta, prof. dr. sc. Mile Mamić, profesor na Odjelu za kroatistiku i slavistiku, i prof. dr. sc. Ante Periša, profesor na Odjelu za kroatistiku i Odjelu za filozofiju, ujedno i diplomirani teolog, u časopisu "Jezik" Hrvatskoga filološkog društva. U svom radu "Trebamo li mijenjati 'Očenaš' – što, kako i zašto?" navode kako u evanđeoskim izvještajima postoje dva različita teksta "Očenaša", donose ga evađelisti Matej i Luka, ali i spis "Didache" koji egzegeti smještaju u prvo stoljeće.
– Kasnije je Matejev tekst prevladao, ušao u liturgijske knjige, katekizme, molitvenike, pjesmarice. Postao je česta molitva kršćanske zajednice i pojedinaca. I mi smo ga slušali još u majčinoj utrobi i upijali ga s majčinim mlijekom. Obično se učio napamet i zadržavao mi-oblik i kad ga moli pojedinac. Na prijelazu iz drugog u treće tisućljeće možemo ga čitati i slušati na 1817 jezika – navode zadarski jezikoslovci, dodajući kako je poticaj za njihov rad dao papa Frane zamjerajući "krivom" prijevodu završnog dijela "Očenaša", te su odlučili razmotriti grčki i latinski predložak, staroslavenski i starohrvatski, današnji hrvatski, te prijevode na važnije svjetske jezike.
– Prevoditelji "Očenaša" redom su bili vrsni znalci i izvornoga i ciljanoga jezika, a uz to i vrsni teolozi i poznavatelji širega biblijskoga konteksta i teološke problematike, stoga je teško vjerovati da su (svi) tek tako progriješili u prevođenju tako ključnoga teksta. Eventualna današnja neslaganja mogla bi možda proizići, primjerice, iz razvoja jezika, odnosno značenjskoga (semantičkog) polja određene riječi ili iz otkrića kakvih još starijih izvornijih rukopisa Evanđelja.
Gleda prve mogućnosti, činjenica je da je grčki izvornik, kao i Vulgatin latinski prijevod, uglavnom fiksiran jer je riječ o (relativno) mrtvim jezicima kojima se ni značenja više olako ne mijenjaju uvjetovana svakodnevnom živom uporabom. A s obzirom na drugu mogućnost, otkriveni su nedavno i nastariji rukopisi Matejeva evanđelja koji datiraju već u drugo stoljeće, ali čak ni u njima nema nikakvih razlika s obzirom na mjesto o kojem govori Papa – ističu profesori Mamić i Periša.
Napominju kako postoji određeni problem jer je već u apostolsko vrijeme, u poslanici apostola Jakova, postojala potreba da autor opomene vjernike kako nije Bog taj koji ih napastuje: "Neka nitko u napasti ne rekne: Bog me napastuje. Ta Bog ne može biti napastovan na zlo i ne napastuje nikoga."
Jedan od najvećih autoriteta na području egzegeze Joachim Jeremias smatra kako bi se zaključni zaziv u "Očenašu" trebao razumjeti u smislu: "Bože sačuvaj nas od propasti!"
– Pojednostavljeno, taj bi se zaziv na hrvatski mogao prevesti kao: "I ne daj da podlegnemo napasti, nego izbavi nas od zla!", ali mogao bi ostati i takav kakav jest uz potrebnu poduku što to znači. U tome se posve slažemo s njemačkim teolozima i biskupima koji su na Papin zahtjev za drukčijim prijevodom toga teksta gotovo jednoznačno odgovorili da se zapravo radi o pitanju interpretacije, a ne o jezičnom pitanju.
Olako prihvaćanje
Naš teolog Ivan Dugandžić smatra da propovijedi i kateheze trebaju vjernicima pojasniti što se zapravo misli na ovako težim mjestima u Bibliji, jer, jezično gledano, prijevodu se nema što prigovoriti. Ovdje se zapravo nameće pitanje imamo li mi, pa čak i Papa, pravo mijenjati Isusove riječi.
Stvar je još oziljnija kad se ista jezično jednostavna i jednoznačna formulacija pojavljuje u Lukinoj i Matejevoj inačici kao i u "Didacheu". Čini se da sve to skupa i ne daje baš za pravo olakom prihvaćanju spomenute preinake zaziva u "Očenašu" nego više ukazuje na potrebu proučavanja i tumačenja te molitve – zaključuju jezikoslovci Mamić i Periša.
