Svojim dolaskom u Njemačku, Hrvati se već pri samoj prijavi u mjestu boravka susreću s nečim novim što dosad nisu poznavali – crkvenim porezom.
Prilikom prijave, uz osobne podatke, mjesnog službenika zanima i vjeroispovijest. Neki od njih odgovore bez ustezanja, no neki, prethodno upozoreni od bolje upućenih u tu tematiku, zataje svoju vjeru i proglase se ateistima, piše Fenix-magazin.
Sama činjenica da se mora plaćati nešto što se dotad nije plaćalo, u startu izaziva averziju i kod nekih Hrvata katolika. Kad se tome pridodaju i priče onih „o sisanju tuđeg novca“, onda su tu već dva razloga za izbjegavanje plaćanja toga poreza. No, što znamo o crkvenom porezu i koliko je on opasan?
Crkveni porez je oblik davanja koji zakonom nameće država, a koja u ime Crkve ubire porez od građana. Crkveni porez ne plaćaju svi građani, nego samo pripadnici Rimokatoličke i Evangelističke crkve, Židovske zajednice, te pojedinih slobodnih zajednica. Muslimani zasad ne plaćaju porez.
U daljnjem tekstu, usredotočit ćemo se samo na primjer Katoličke crkve.
Tko mora plaćati porez?
Crkveni porez u Njemačkoj plaćaju svi članovi Katoličke crkve, a članom Crkve se postaje krštenjem. Dakle, bez obzira gdje ste kršteni, ako radite u Njemačkoj, dužni ste plaćati taj porez, sve dok ne napustite tu državu. U stvarnosti, crkveni porez u Njemačkoj ne plaćaju svi članovi Crkve. Statistički gledano, tek jedna trećina članova ima poreznu obvezu.
To je stoga, što crkveni porez ne plaćaju osobe s malim prihodima, nezaposleni, umirovljenici, djeca, učenici i studenti. Dakle, poreznim obveznikom postajete ako ispunjavate sljedeća tri uvjeta: da ste član Crkve (tj. da ste kršteni), da imate prijavljeno prebivalište i da ste platno sposobni.
Crkveni porez iznosi 9% od poreza na dohodak (Lohnsteuera). U Bayernu i Baden-Württembergu iznosi 8%. Dakle, ne plaća se 9% od plaće nego 9% od poreza na dohodak. S tim novcem financira se rad Crkve. Tim se misli na cjelokupni rad, a ne samo na plaće svećenicima.
Iznos crkvenog poreza i čemu služi
Porez ubire Financijski zavod i prosljeđuje ga Crkvi, čime ona dalje financira svoje višestruke djelatnosti kao što su dječji vrtići, škole, gimnazije, sveučilišta, bolnice, starački domovi. Osim toga veliki dio novca odlazi u Caritas koji brine za siromašne, te se s tim novcem financiraju radovi misija po svijetu.
Od novca skupljenog porezom, financiraju se crkve i svi crkveni prostori. I hrvatske misije/zajednice na raspolaganje su dobile župne urede i misijske prostorije u kojima se okupljaju naši ljudi, gdje podučavaju hrvatsku djecu vjeronauk i priprema ih se za sakramente.
Folklorne skupine, tamburaški sastavi, klape i druge grupe osnovane su i godinama djeluju u misijama, prenoseći tradiciju na svoja pokoljenja i čuvajući hrvatske običaje od zaborava.
Tu su i razna druga okupljanja: mlade majke s predškolskom djecom, framaši, molitvene zajednice, biblijske grupe, umirovljenici, razni tečajevi i tribine, zabave, radne grupe i mnoštvo drugih stvari koje su omogućene, jer se financiraju iz crkvenog poreza.
Budući se crkveni porez ubire kao postotak na dohodak, on je sukladan visini zarade. Znači da oni koji zarađuju manje, plaćaju manje. No, bez obzira na to koliko se plaća, svi jednako koriste ono što Crkva nudi. A ubiranjem poreza, Crkva ostaje samostalna i neovisna. Tako nitko ne može ni većim donacijama utjecati na njen rad i djelovanje.
Treba napomenuti da 2-4% poreza odlazi državi, kako bi ona naplatila usluge oporezivanja. Isto tako, kao i svaka donacija u dobrotvorne svrhe, ukupan crkveni porez može se na kraju godine odbiti od poreza prilikom predaje zahtjeva za povrat poreza.
Izbjegavanje poreza
Postoje dva načina kako se izbjegava plaćanje crkvenog poreza. Jedan smo spomenuli, tj. da se prilikom prijave „zaboravi“ reći da je netko katolik. Takvi nisu registrirani i ne plaćaju taj porez. Oni koji su registrirani, crkveni porez mogu prestati plaćati istupanjem iz Crkve. Dovoljno je otići na sud ili Gradski ured i zatražiti ispis iz Crkve. No, to sa sobom nosi i neke posljedice.
Mogu vjerovati, a da za to ne plaćam
Izjavu, mogu vjerovati a da za to ne plaćam, mnogi su, pretpostavljam, čuli. Da, istina je. Može se vjerovati, a da se za to ne plaća. Vjera je Božji dar, koji je uglavnom darovan preko roditelja. Ona nikad nije bila vezana uz novac. Vjera se ne prodaje niti se može kupiti. Za vjerovati nitko ne traži novac i prema tome, crkvenim porezom se ne plaća niti mogućnost niti sposobnost da vjerujemo.
No, ako smo član nečega i do nečeg nam je stalo, onda smo spremni izdvojiti dio svojih sredstava kako bismo podržali rad i postojanost toga. Izdvojit ćemo novce za kavice, večere u restoranima, za odlazak u kino, kazalište, na koncert. Izdvojit ćemo novac za odlazak na sportske događaje, u zabavne parkove, zoološke vrtove i slično. Zašto? Jer nam je lijepo sudjelovati na takvim događajima i obitavati na takvim mjestima.
Učlanit ćemo se u fitnes klubove, planinarska društva, plesne grupe i bez pogovora ćemo plaćati članarinu. Jer nam je stalo. Pa čak i kad ne idemo redovito, i dalje uredno plaćamo. Ruku na srce, ne trebamo plaćati da bismo mogli skakutati, jer to možemo i kod kuće, ne trebamo plaćati da bismo voljeli životinje, niti da bi se uz kavu družili s prijateljima. No, ipak to iz dana u dan radimo. Jer nam je stalo.
Kad je, pak, riječ o Crkvi, mnogi postavljaju pitanja treba li nam to i što dobivamo za svoj novac nazad? Ne sagledavaju cjelokupnu sliku i koliko toga puno pokreću svojim novcem. Nisu ljudi za to krivi. Puno je stvari koje se događaju iza naših leđa; mi im ne svjedočimo pa nismo niti svjesni da se događaju.
Dok će plakati o novom filmu osvanuti u novinama, te se reklamirati na televiziji, mi ćemo to vidjeti. Ali, na tako velika zvona ne donose se priče iz daleke Afrike, gdje se naši misionari bore za gladno stanovništvo, priskrbljujući im hranu, omogućujući izobrazbu njihovoj djeci.
Ne donose se priče o sestrama koje s ljubavlju njeguju bolesnike na kraju njihova života, donoseći im radost i nadu, svjedočeći svojim životom vjeru u Isusa i ljubav prema bližnjemu.
Novine su pune novih modnih trendova, nošenih bogato plaćenih modelima, ali priču o Caritasu koji skuplja pomoć i oblači toliko siromašnih, nećemo često moći pročitati.
Koje su posljedice istupa iz Crkve?
Istup iz Crkve za njene članove je na sudu besplatan. Ipak, on ima svoju cijenu. Premda, kada ste jednom kršteni, ostajete katolikom zauvijek. Nema mjere ni načina da se krštenje obriše i poništi. Jednom katolik, uvijek katolik.
Istupom iz Crkve se ne prestaje biti katolik, ali se samovoljno i namjerno odriče Katoličke crkve, odbijajući biti njenim članom. Taj čin nosi sa sobom neke pravne posljedice, pa više punopravno ne možete koristiti ono što Crkva nudi. Osoba koja je istupila iz Crkve, ne smije više primiti sakramente ispovijedi, pričesti i bolesničkog pomazanja.
Takva osoba ne može raditi u crkvenoj službi, niti može biti članom Župnog vijeća. Ona ne može više kumovati. Osoba koja je istupila iz Crkve ne može se crkveno vjenčati, a u slučaju smrti uskratit će joj se i crkveni pogreb.
Ovo posljednje, kod obitelji preminulog uz strašan gubitak bliske osobe, izaziva šok i nevjericu. Zato je potrebno o svemu dobro promisliti.
Je li se moguće vratiti? Da! Povratak u Crkvu je moguć. Treba razlikovati da li se iz Crkve istupilo službeno (preko suda, matičnog ureda) ili se „slučajno“ zaboravilo spomenuti da ste katolik.
Kad se osoba službeno ispiše iz Crkve, Ured koji je zaprimio ispisnicu obavijestit će Župni ured kojem osoba pripada. Župni ured tada u Maticu krštenih unosi naznaku da je osoba istupila. Ako je osoba krštena u domovini, župni ured misije javlja ispis u domovinu.
„Slučajna“ omaška
Da bi se osoba vratila u Crkvu, potrebno je da dođe u Župni ured i podnese zahtjev za povratak u Crkvu. Cilj je ponovno pomirenje i povratak punom korištenju prava i obveza. Zahtjev se šalje u biskupiju na odobrenje, a nakon što biskup odobri povratak, svećenik u kratkom obredu vjernika vraća u Crkvu. Za obred su potrebna dva svjedoka.
U slučaju da se „zaboravilo“ spomenuti da ste katolik, dovoljno je doći s krsnim listom i promjenu religijske oznake možemo napraviti odmah u uredu.
Treba još napomenuti da postoje osobe koje iz Crkve istupaju ne zbog poreza, nego nekih osobnih razočarenja ili razočarenja u neke događaje unutar Crkve. Crkva kao institucija je zajednica ljudi, a ljudi su po sebi grješni. Stoga, iz Crkve pozivaju vjernike da ne odlaze, već da ostanu članovi Crkve i bore se da zajednica Crkve bude jača. Ne treba zbog jednog oblaka zaboraviti koliko svjetlosti pruža sunce.
U Sjevernoj Rajni-Vestfaliji prošle godine 88.510 ljudi je istupilo iz Katoličke i Protestantske crkve
U prošloj godini, prema podacima Ministarstva pravosuđa NRW-a, iz te njemačke savezne države 88.510 ljudi je istupilo iz Katoličke i Protestantske crkve. To je povećanje od gotovo 22 posto u odnosu na 2017. godinu. U Sjevernoj Rajni-Vestfaliji (Nordrhein-Westfalen ili skraćeno NRW) živi 12,4 milijuna članova Crkve.
Od toga njih 7,4 milijuna je katolika, a oko 5 milijuna protestanata. Zabrinjavajući je trend rasta onih, koji najviše zbog izbjegavanja crkvenog poreza, istupaju iz obitelji Crkve. Primjerice, u 2016. godini iz Katoličke i Protestantske crkve istupilo je 70.717 osoba, u 2017. godini istupilo je 72.588 osoba, da bi u 2018. taj broj narastao na 88.510 osoba. Iz Ministarstva ne preciziraju koliko je ljudi istupilo iz Katoličke, a koliko iz Protestantske crkve.
Nadbiskup nadbiskupije Köln kardinal Rainer Marie Woelki, izjavio je za njemačke medije kako su ti brojevi više od upozorenja za Crkvu.
– Prošla, 2018. godina, bila je vrlo mračna godina u kojoj su vjera i Crkva bile ozbiljno uzdrmane.
Želimo vratiti povjerenje ljudi, izjavio je Kardinal te dodao kako „Crkva mora nastaviti nepopustljivo i dosljedno raditi na otklanjanju zabluda prošlosti, kako bi se raspršilo nepovjerenje i razočaranje.
Samo tako će naša temeljna zadaća, naviještanje Radosne vijesti Isusa Krista, ponovno biti vjerodostojna“, izjavio je kardinal Woelki.
