Otkucava sat do isteka otkaznog roka za 31 liječnika u Hercegbosanskoj županiji, a najnovije informacije otkrivaju zastrašujuće razmjere krize koja prijeti ovom kraju.
Nakon što su svoje otkaze potpisali apsolutno svi doktori specijalisti s internog odjela Županijske bolnice Livno, kao i liječnici hitne pomoći tamošnjeg Doma zdravlja, situacija je prerasla iz sindikalnog spora u prijetnju potpunog i trenutnog kolapsa osnovnih životnih funkcija zdravstvenog sustava. Ukoliko Vlada HBŽ-a i liječnici ne postignu dogovor, građane Livna, Tomislavgrada, Kupresa i Drvara čeka medicinski mrak.
Hitna pomoć, koja bi trebala biti prva i najvažnija linija obrane u spašavanju života, ovim udarcem gubi svoju temeljnu svrhu. S obzirom na to da livanjska hitna pomoć ionako nema specijalista urgentne medicine, preživljavanje pacijenata u kritičnim stanjima – poput srčanih zastoja, teških krvarenja ili posljedica prometnih nesreća – do sada se uvelike oslanjalo na brzu intervenciju i podršku bolničkih specijalista, prvenstveno internista i anesteziologa. Njihovim odlaskom, uz istovremeni otkaz iskusnih liječnika iz same hitne službe, sustav ostaje potpuno bez mogućnosti adekvatne reanimacije i stabilizacije najtežih pacijenata. U takvim situacijama, takozvani "zlatni sat" – dragocjeno vrijeme unutar kojeg liječnička intervencija doslovno dijeli život od smrti – nepovratno se gubi. Teret spašavanja života pao bi isključivo na preostale mlade liječnike opće prakse i medicinske tehničare, koji unatoč trudu i požrtvovnosti nemaju razinu specijalističke obuke za najkompleksnije slučajeve. U praksi, hitna pomoć bi se svela na puku dispečersku službu zaduženu za dugotrajan transport kritičnih pacijenata prema bolnicama u Mostaru ili Splitu, čime bi rizik od smrtnih ishoda tijekom putovanja drastično porastao.
Jednako je dramatična situacija u samoj Županijskoj bolnici. Interni odjel, koji predstavlja kralježnicu svake bolničke ustanove, bez svojih bi specijalista morao zatvoriti vrata. Građani s infarktom, zatajenjem srca ili u dijabetičkoj komi više ne bi imali gdje biti hospitalizirani u svojoj županiji. Bolnica bi ostala bez stručnjaka sposobnih za obavljanje ključnih pretraga. Pad internog odjela izazvao bi i neizbježnu lančanu reakciju koja bi paralizirala ostatak bolnice. Naime, nijedan pacijent ne može biti podvrgnut planiranoj operaciji bez preoperativnog pregleda i odobrenja internista. To znači da bi, čak i uz punu prisutnost kirurga, operacijske sale ostale prazne. Uz to, ostali odjeli ostali bi bez prijeko potrebne konzilijarne podrške, što bi izravno ugrozilo živote već hospitaliziranih pacijenata kojima se stanje iznenada zakomplicira. Također, dva stalno uposlena anesteziologa su dala otkaz, pa bi se posao kirurga sveo na lokalne zahvate.
Posebno tragična i po život opasna dimenzija ovog scenarija odnosi se na pacijente koji ovise o uslugama hemodijalize. Budući da je centar za dijalizu usko vezan uz interni odjel – te zakonski i medicinski zahtijeva stalni nadzor liječnika interniste ili nefrologa – odlazak specijalista znači i potencijalno gašenje aparata koji ovim ljudima doslovno održavaju život. Pacijenti s terminalnim zatajenjem bubrega dijalizu trebaju u prosjeku tri puta tjedno. Ako se livanjski centar paralizira, ti bi pacijenti bili prisiljeni na iscrpljujuća putovanja u Sveučilišnu kliničku bolnicu u Mostaru svaki drugi dan. To u praksi znači više od 200 kilometara vožnje po jednom tretmanu, odnosno preko 600 kilometara tjedno. Za već ionako krhke organizme, takav tempo putovanja predstavlja neizdrživ fizički napor. Svako kašnjenje ili propušten tretman zbog preopterećenosti sanitetskih vozila nije tek organizacijska neugodnost, već direktan put u po život opasne komplikacije, poput gušenja uslijed nakupljanja tekućine u plućima.
Suočena s prijetnjom praznih bolničkih hodnika, Vlada HBŽ-a mogla bi posegnuti za onim što se u kriznim situacijama često nudi kao "vatrogasna mjera" – angažiranjem doktora specijalista iz drugih sredina. Teoretski, ideja zvuči spasonosno, no stručnjaci upozoravaju da je takav plan u praksi tek preskupa i dugoročno neodrživa iluzija. Liječnici koji bi putovali u Livno iz drugih centara ne bi to radili za prosječnu županijsku plaću. Angažirani preko ugovora o djelu, uz plaćene troškove smještaja i prijevoza, oni bi županijski proračun stajali višestruko više od iznosa koji je potreban za povećanje plaća domaćim liječnicima. Dolazimo do potpunog financijskog apsurda: Vlada, koja tvrdi da nema novca za vlastite liječnike, morala bi izdvajati bogatstvo za vanjske suradnike.
Uz to, cijela regija pati od kroničnog nedostatka medicinskog kadra. Angažirati stručnjake izvana značilo bi da oni u Livno mogu dolaziti tek povremeno – najčešće vikendima. Za pacijente to znači gubitak kontinuiteta skrbi, a hitna medicina i akutna stanja ne biraju vrijeme. Srčani udar ne događa se isključivo subotom ujutro kada je gostujući specijalist slučajno u gradu.
Ostvari li se ovaj crni scenarij do kraja, Županijska bolnica Livno i lokalni Dom zdravlja degradirali bi se na razinu dispečerskih centara za transport bolesnika. Dok bi se bolnice u susjednim županijama gušile pod novim priljevom pacijenata, lokalni Zavod za zdravstveno osiguranje suočio bi se s financijskim slomom zbog plaćanja tih usluga. U konačnici, pred županijskim vlastima više ne bi bio samo sindikalni problem, već povijesna odgovornost za ljudske živote izgubljene u vozilima hitne pomoći negdje na putu prema Mostaru.
