Precizno rekavši da je Hrvatska bila agresor na Bosnu i Hercegovinu, Bakir Izetbegović završio je dugu eru uvijenih odgovora bošnjačkih dužnosnika na ovu osjetljivu temu.
Politika SDA od kraja rata promovira ideju da je Hrvatska bila agresor na Bosnu i Hercegovinu prepuštajući propagandni posao lojalnim medijima i nižim razinama stranke dok su se njeni lideri ustručavali konkretnog odgovora.
Piše: Tvrtko Milović l Dnevnik.ba
No, u noći kada su Hrvati palili svijeće za žrtve Vukovara, Bakir Izetbegović je u Mostaru izjavio da se „4. korpus Armije BiH u Mostaru nalazio između dva agresora“.
S obzirom na karakter skupa, Safet Oručević nije dobio priliku elaborirati kako je Armija BiH na tom prostora bila u savezu sa Vojskom Republike Srpske.
To naravno ne mijenja smisao izrečenog – Hrvatska vojska i država, koje su priznale BiH, koje su pokrenule otpor prema JNA, koje su organizirale i izvele akciju Lipanjske zore, koje su opskrbljivale Armiju BiH oružjem, koje su liječile ranjenike Armije BiH u Hrvatskoj, slale medicinsku opremu, primale izbleglice, prikupljale humanitarnu pomoć i novac za opkoljeno Sarajevo, sklopile mir i vojni savez sa Armijom BiH, sklopile Federaciju BiH i zajedno proveli pobjedničke vojne akcije 1995. – za Bakira Izetbegovića i SDA su agresor na BiH!
Stara teza – novi argumenti
Ova teza naravno nije nova. Ona je dio općeg uvjerenja koje vlada u Sarajevu, a svakodnevni su slučajevi poput napada komentatora bošnjačke N1 televizije na Vesnu Škare Ožbolt u kojima se teza o hrvatskoj agresiji na BiH ponavlja.
Paralelno s Izetbegovićevom izjavom, članovi SDA i pripadajući mediji sudjelovanje Hrvatske agresije argumentiraju činjenicom da je „Hrvatska potpisala daytonski sporazum“!!! Prema njihoom tumačenju, Srbija i Hrvatska su u Daytonu bile u funkciji agresora na BiH, a ne pukih strana u sporazumu.
Iako su Haris Silajdžić i Željko Komšić bili daleko radikalniji bošnjački nacionalisti u stolici članova Predsjedništva, nikad se nisu usudili izgovoriti ono što je izgovorio Bakir Izetbegović u prilično osjetljivom momentu. A to je uvrstiti i posljednju državu s kojom BiH graniči u red agresora i neprijatelja.
S obzirom da obnaša najvišu izvršnu funkciju u Bosni i Hercegovini, izjava iz Mostara se mora uzeti s maksimalnom ozbiljnošću i pažnjom.
Kosovo i Hrvatska
Kada je neki dan Bakir Izetbegović ponovio poznati stav da (on smatra) kako BiH treba priznati Kosovo, Srbija je otpočela medijsko političku ofenzivu na njega.
Republika Hrvatska, koja nikada nije ni razumjela bosanskohercegovačke političke prilike tako je došla u situaciju da je veći neprijatelj Bošnjaka od Srbije.
To nije samo dojam posljednjih godina, nego i realna pozicija bošnjačkog političkog mainstreama.
Dok se s jedne strane nastoje „izgladiti“ odnosi Bošnjaka i Srba kroz fantomske autoceste i lažne manifestacije pomirenja, prema Hrvatskoj se nemilice ispaljuje žestoka verbalna paljba s optužbom da je agresor.
Za razliku od Srbije koja je dala veliku, čak i neprimjerenu, reakciju na Bakirovu izjavu, Hrvatska na daleko ozbiljniju optužbu – ne reagira nikako.
Nedorasloj hrvatskoj politici i javnosti još uvijek nije jasno zašto je Hrvatska danas omraženija u Sarajevu nego u Beogradu.
A kako je bilo kakva reakcija izostala, u narednom periodu možemo očekivati potvrdu ovih stavova. Jer Bakiru Izetbegoviću ratohuškačka retorika evidentno diže rejting.
Da je stvar ozbiljna potvrđuju i vječno probošnjački nastrojeno američko veleposlanstvo i OHR koje su zamolile „sve političare“ da se suzdrže ratohuškačkih izjava. Iako je svima jasno da se radi o samo jednom političaru.
Posljedice
Posljedice rasta tenzija, koje su ionako usijane Dodikovim separatizmom, jesu temeljito i dugoročno urušavanje svih političkih odnosa u Bosni i Hercegovini i trajna paraliza ne samo reformi, nego i svakodnevnog života.
Godinu dana pred izbore političke stranke se ponašaju kao da pripremaju rat. Pozicije su tako udaljene da je gotovo nezamisliva bilo kakva koalicija s bilo kim.
Bilateralni odnosi Bosne i Hercegovine sa susjedstvom su na samom dnu, a europski put ostaje samo pusta fantazija Dragana Čovića, čijem se optimizmu sarajevski mediji – rugaju.
Napomenimo, Bakir Izetbegović je u ovom trenutku neprikosnoveni bošnjački lider. Smjer u kojem vodi najbrojniji narod je smjer neprijateljstava i sukoba.
Ozbiljna vlast, a hrvatska još uvijek ima takvu bez obzira na sve, ne bi smjela prešutjeti Izetbegovićevu izjavu.
Izjava Izetbegovića posljedica je decenijske politike kriminalizacije hrvatskog naroda u BiH i kriminalizacije ukupne uloge Hrvatske u ratu u BiH. Pokušaj sabotaže Pelješkog mosta tek je simptom neprijateljskog odnosa koji se uporno razvija u Sarajevu.
Nestrpljivo iščekivanje presude „hercegbosasnkoj šestorci“ pokazuje da bošnjačka politika ima velike planove nakon izricanja drugostupanjske presude.
Prvi je politički: dekonstituiranje Hrvata u BiH optužbom da su agresori kojima kao takvima ne pripadaju nikakva prava, a ponajmanje konstitutivna.
Drugi je financijski: Tužba Hrvatskoj za agresiju i odštetni zahtjev.
Prema raspoloženju javnosti u Hrvatskoj, politički kraj Hrvata u BiH je nešto s čime se mogu pomiriti, ali novac je nešto čega se u Hrvatskoj teško odriču. Stoga, ili pripremajte novac ili učinite nešto.
