Za samu BiH, odnosno, za narode BiH, kao i za ideju demokracije u BiH, najbolje bi bilo kada bi se domaćim akterima u potpunosti prepustilo samostalno dogovaranje i odlučivanje o sudbini i budućnosti BiH, bez ikakvog uplitanja izvana.
Ako oni nisu sposobni za takvo dogovaranje, u tome cilju, onda bi svaki akter trebao samostalno odlučiti u svoje vlastito ime i za svoje vlastito dobro. Pomoć izvanjskih aktera smislena je jedino u obliku posredovanja i olakšavanja pregovora, i eventualno u smislu ponude modela i dobronamjernog savjetovanja fokusiranog isključivo na problem-pitanje o kojem se diskutira. Jednom zauvijek, ne samo SAD, nego i Europa, trebali bi se osloboditi od ideje da se neki „zaostali“ narodi mogu spašavati od sebe samih intervencijom izvana, ali, što je još važnije, i od ideje da je to uopće potrebno ili poželjno, napisao je,profesor Sveučilišta u Mostaru dr Dražen Pehar u zaključku opsežne studije objavljene pod naslovom “O nekim zabrinjavajućim aspektima američke vanjske politike prema Bosni i Hercegovini” , prenosi Hrvatski medijski servis.
Analizu profesora Pehara objavio je časopis Status i Institut za društvenopolitička istraživanja (idpi) iz Mostara
Dr Pehar piše kako je zbog Zbog niza nesretnih okolnosti, BiH u jednome trenutku postala „globalni“ problem, a nakon što je postala takvim problemom, postala je i mjestom u koje je međunarodni faktor, prije svega SAD, odlučio projicirati svoje narative o globalnim pitanjima. Nakon što se to dogodilo, bosanskohercegovački politički akteri postali su instrumentima jedne simboličke projekcije, likovima jednoga diskursa koji je unaprijed pripremljen, a čija je primarna uloga ta da osigura reputaciju jednog naratora, u ovome slučaju, Amerike.
“To već samo po sebi, zaključuje profesor Pehar, otežava i značajno komplicira bosanskohercegovački problem. Naime, bosanskohercegovački politički akteri postaju manje bitni upravo u onome aspektu u kojemu bi trebali postati više bitni – kao jednakovrijedni, ravnopravni pregovarači koji trebaju samostalno, za svoje zajedničko dobro, dogovoriti okvir u koji zbilja vjeruju i u kojemu zbilja žele zajednički operirati u političkome i pravnome smislu.
Američki vanjskopolitički narativ o Bosni i Hercegovini sadrži, primjećuje dr Pehar, nespojive i neusklađene elemente. Narativ o „balkanskim“ samodestruktivnim karakterima ne može se uskladiti s idejom BiH kao mjesta u kojem se dogodilo, i nastavlja se događati, američko spašavanje bosanskih muslimana. Prethodni narativ nivelira sve aktere, a potonji ističe jednog aktera u odnosu na ostale. Narativ o „američkome rješavanju europskoga problema“ ne može se uskladiti sa stalnim nastojanjem da se, na uvijen način, zadovolje apetiti one strane koju američka imaginacija vidi kao „žrtvu“ u Bosni i Hercegovini; takvo zadovoljavanje apetita tog aktera neuskladivo je s idejom da je bilo kakav problem riješen, pogotovo ne „europski.“ , navodi prof. dr Dražen Pehar
Dodatno, , smatra prf. Pehar, ideja da se, kroz intervencije visokih predstavnika, od BiH može stvoriti neka vrsta mini Amerike, osim što je posve nerealistična, neuskladiva je s odredbom preambule Daytonskog ustava BiH o konstitutivnosti naroda, ali također implicira, zajedno s četvrtim u ovome ogledu opisanim narativom, i zahtjev da dotična mini Amerika ostane prepoznatljivo muslimanska, ili islamska, što se teško može pomiriti s realnom slikom Amerike o samoj sebi. Zbog svega toga, a i zbog mnogih dodatnih razloga, američki vanjskopolitički narativ o Bosni i Hercegovini nije racionalan pa stoga nije niti održiv; jedino važno pitanje, s obzirom na taj narativ, jest sljedeće: koliko će dugo on nastaviti usložnjavati i destabilizirati odnose u BiH? Pitanje kako se mogu osjećati akteri svjesni činjenice da im je neka izvanjska sila dodijelila ulogu agresivnih „pasa-čuvara“ njenog odlagališta otpada, u političkom je pogledu manje važno, zaključuje prof. dr Dražen pehar u analizi “O nekim zabrinjavajućim aspektima američke vanjske politike prema Bosni i Hercegovini.
/HMS/
