Sudac isprva uopće nije shvatio što se dogodio.
Slobodan Praljak prekinuo ga je u čitanju presude. I, u najšokantnijoj sceni u povijesti Haaškog suda, pred televizijskim kamerama popio otrov. Navodi Slobodna Dalmacija.
- General Praljak nije ratni zločinac! S prezirom odbacujem vašu presudu – doviknuo je koju sekundu ranije bivši načelnik Glavnog stožera HVO kojemu je sudac Carmelo Agius upravo priopćio da je Žalbeno vijeće Haaškog suda, kojemu on predsjeda, potvrdilo kaznu od 20 godina za ratne zločine nad muslimanima 1993. godine. I time cementiralo Praljkovu ulogu u hrvatsko-muslimanskom sukobu.
Agius ga je začuđeno pogledao. Naložio mu da sjedne. I potom počeo čitati presudu Milivoju Petkoviću.
Praljak, svjestan da sudac nije shvatio što se upravo dogodilo, ponovno ga je prekinuo. I objavio da je popio otrov. Nekoliko sekundi na Agiusovom licu Agiusa čitala se nevjerica. Potom je naložio da se navuku zavjese. Iza njih otpočela je drama.
Praljak se grčio od bolova. Čulo se hroptanje. Petković mu je otkopčao košulju i pokušao ga reanimirati. Valentin Ćorić polijevao ga je vodom. Odvezen je u bolnicu.
No, bilo je prekasno.
Bočica otrova koju je prije točno dvije godine ispio među Hrvatima mu je priskrbila status junaka. U Zagrebu je održana raskošna komemoracija, zaredale su se mise zadušnice, biskupi su ga javno pravdali, a tugovala je i rodna Čapljina.
Status je to kojega mu je tijekom rata u BiH – dok se zbivalo sve ono što mu se presudom stavljalo na teret – i u Hrvatskoj, i u rodnoj Hercegovini doista rijetko tko priznavao.
Praljak je, naime, cijeli život bio obilježen činjenicom da mu je otac Mirko bio pripadnik Ozne koji je po završetku Drugog svjetskog rata po hercegovačkom kršu naganjao, ubijao i zatvarao skrivene ustaše. Što je u tom kraju bila prilično teška diskvalifikacija.
Završio je tri fakulteta – elektrotehniku, filozofiju i kazališnu režiju. Dobio potvrdu da nije sposoban služiti vojsku. A onda se – kada su Srbi 1990. počeli oružjem diljem bivše Jugoslavije ucrtavati granice Velike Srbije - svim silama trudio dokazati da i on, Mirkov sin, može biti veliki hrvatski junak.
Ima nešto šekspirijansko u nastojanju kazališnog redatelja da postane general i oružjem pokuša sprati grijehe otaca. Školski dani provedeni u širokobriješkoj gimnaziji sa Gojkom Šuškom to su mu i omogućili. Pa je Praljak odaslan u Posušje da rukovodi operacijom spašavanja Herceg-Bosne.
Između ostalog, i na način da su početkom kolovoza 1993. u Stocu minirane četiri džamije, a kamioni HVO-a ukrcavajući civile bošnjačke nacionalnosti etnički očistili čitav grad. I na način da su u logorima Gabela, Dretelj i Heliodrom završili Bošnjaci koji su se dotad zajedno s Hrvatima borili u HVO-u.
I na način da su topnici HVO-a muslimansku stranu Mostara gađali do te mjere da je fizionomija istočnog dijela grada sve više počela neodoljivo podsjećati na Vukovar. Srušivši pritom tenkovskim granatama i Stari most.
Projekt Herceg-Bosne “Spašavao” se i u Stupnom dolu kod Vareša, u kojemu Hrvati i Muslimani do tada nisu ratoravali. Tamo je Ivica Rajić iz Kiseljaka doveo dvjestotinjak pripadnika jedinica “Maturice” i “Apostoli”. Svrgnuo legalno izabranu vlast HDZ-a. I u Stupnom dolu naredio da se pobije sve što se kreće. Kasnije su glave ubijenih bile izložene na tržnici u Kiseljaku, a odrezane uši krasile su antene na automobilima.
Haaški sud nije se trudio naći dokaze za Praljkovu osobnu odgovornost za navedene zločine. Kao ni za ostalih pet osuđenika iz vojnog i političkog vrha Herceg-Bosne. Bilo je dovoljno uzeti Tuđmanove transkripte iz kojih se jasno vidi kako je prvi hrvatski predsjednik, očaran idejom o pripajanju Hercegovine Hrvatskoj, na terenu krojio upravo takvo rješenje.
Povezati Hrvatsku vojsku i HVO putem zajedničkog sustava isplata plaća. Navesti zapovijedi izdane u Zagrebu o imenovanjima čelnih ljudi HVO-a. Utvrditi što je bila čija zona odgovornosti. Dokazati da su zločine počinili pripadnici HVO-a kako bi se prostor pod njihovom kontrolom etnički očistio od nehrvata. I razrezati visoke kazne za njihove političke i vojne zapovjednike.
U presudi nigdje ne piše da je Slobodana Praljka, nakon jedne neuspjele akcije, dočekao zapovjednik zloglasne Kažnjeničke bojne Mladen Naletelić Tuta. I jasno mu pokazao tko je stvarni gospodar života i smrti u tom kraju. Jedna predaja kaže da Praljku na sljepoočnicu prislonio revolver. Druga da mu ga je ugurao u usta. Oba se slažu da ga je Tuta tada nazvao “Titinim govedom”.
Nigdje ne piše ni da ga, što god da je činio i koliko god da se trudio, rodnome kraju nije mogao dokazati.
Taj mu je status osigurala tek fatalna bočica otrova.
