Više od 30 godina snažno su oscilirali odnosi između službenog Zagreba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, od potpunog suglasja, zajedničke obrane u ratu i osjećaja zajedništva, do potpune suprotnosti, politike izdaje, do postupnog oporavka tih veza i ponovnog državotvornog odnosa hrvatskih vlasti prema sunarodnjacima, piše Večernji list BiH.
Posebno je to došlo do izražaja u posljednjih nekoliko godina otkako je Hrvatska postala članica EU-a i NATO-ova saveza te položaj Hrvata u BiH i odnose s tom državom pozicionirala najvažnijim strateškim vanjskopolitičkim ciljem s pristupanjem Schengenu i eurozoni.
Zajedno u ratu
Hrvati iz BiH i Hrvatske su prije 30 godina imali identičan cilj - napustiti Jugoslaviju i ostvariti višestoljetni san. Glasovali su za neovisnost dviju dotadašnjih republika - Hrvatske i BiH od zagrljaja Beograda. Njihovi su glasovi presudili da, uz Hrvatsku, i BiH nakon referenduma postane neovisna. Za taj potez najzaslužniji su tadašnji narodni i crkveni vođe iz Zagreba i Sarajeva, predsjednici Franjo Tuđman i Mate Boban te kardinali Vinko Puljić i Franjo Kuharić. Nakon njihova poziva za Hrvate u BiH nije bilo nikakve dvojbe. Čak i unatoč tomu što je tadašnje političko vodstvo Bošnjaka muslimana predvođeno Alijom Izetbegovićem izigralo dogovor o tome kako bi se trebao dogovoriti unutarnji ustroj zemlje s tri ravnopravne republike, što je bio uvjet i Europske zajednice (tadašnji naziv za EU) da prizna neovisnost BiH. Političko vodstvo Hrvata u BiH inzistiralo je ipak da se pitanje o neovisnosti drukčije formulira, no na kraju je ipak prevagnulo da to bude formulacija "ravnopravnih građana i naroda Hrvata, Srba i Muslimana". Prije toga, Hrvati u BiH, svjesni ratne opasnosti, osnovali su HZ HB koja je utemeljena 18. studenoga 1991. godine, istoga dana kada je pao Vukovar. Time su praktički stvorili jedinstvenu frontu prema agresorima JNA i srpskim snagama koje su neposredno prije toga razorile hrvatska mjesta Uništa podno Dinare te Ravno na jugu zemlje te počinile prve ratne zločine koje ratno vodstvo u Sarajevu nije smatralo svojim žrtvama. Prve postrojbe Hrvata u BiH nastaju praktički od vojnika koji su već ratovali kao dragovoljci u Hrvatskoj te su stekli iskustvo. Hrvatska osigurava naoružanje i izobrazbu postrojbama Hrvata i Bošnjaka. Tijekom cijeloga rata logistički opskrbljuje postrojbe HVO-a i bošnjačke snage, čak i u vremenu najtežih hrvatsko-bošnjačkih sukoba. Najbliži suradnik predsjednika Tuđmana ministar obrane Gojko Šušak imao je posebne emocije prema rodnoj zemlji. Čak i u takvim okolnostima varirali su odnosi između Mostara i Zagreba. Posebice zbog brojnih bočnih igrača, kako u ratu tako i nakon njega. Prvi značajniji lom nastaje nakon uspostave FBiH i utapanja Herceg Bosne u ovaj entitet kada ostavku podnosi njezin predsjednik Mate Boban. Za vrijeme razgovora u Daytonu dio hrvatskog izaslanstva iz BiH osjećao se poniženim zbog bolnih kompromisa koji su se činili uglavnom na štetu područja gdje su Hrvati u BiH živjeli, ali i državno-pravnih aranžmana koji su sklopljeni.
Mesićevo mračno doba
Nakon Tuđmanove smrti nastupilo je posve suprotno razdoblje obilježeno Stipom Mesićem kojega većina Hrvata u BiH smatra čovjekom koji je radio protiv njihovih interesa. U tome razdoblju međunarodna zajednica poduprta iz Zagreba nametnula je iznimno štetne odluke oko izmjena izbornih propisa i načina funkcioniranja FBiH, a čije se posljedice i danas osjećaju. Mesićeva politika bila je probošnjački orijentirana, a u značajnoj mjeri ovaj je političar pridonio i da se Hrvati u BiH pokušaju identificirati s UZP-om. U vrijeme premijerskog mandata Jadranke Kosor i Ive Sanadera te posebice Zorana Milanovića, kao i njegove predsjedničke uloge, dolazi do postupnog popravljanja odnosa bh. Hrvata sa Zagrebom. No, administracija Andreja Plenkovića učinila je više nego sve ostale u posljednjih 20 godina. Najviše u lobiranju kod najvažnijih partnera, prije svih SAD-a. Rezultat su toga i ustavne i izborne reforme kojima je djelomično ispravljena nepravda s početka stoljeća.
