Desetljećima je Njemačka bila pojam za žitelje ovih krajeva.
Stabilnost, sigurnost, mirniji i neovisniji život..., sve to privlačilo je prosječne Bosance i Hercegovce da napuste tisućljetna ognjišta i odu tamo gdje poslijepodne dobiješ ili dadneš otkaz, a ujutro već imaš novi posao, piše Večernji list BiH.
Međutim, stvari su se drastično promijenile od početka ruske invazije na Ukrajinu. Financiranje rata, a usput i financiranje oporavka od pandemije, zatim ostanak bez jeftinog prirodnog plina iz Rusije bili su itekakav udar na Njemačku.
Svijet je krhak
Iako se u početku govorilo kako će najjača ekonomija neokrznuta proći u ovoj krizi, i pticama na grani bilo je jasno da je to nemoguće. Potres se dogodi kad se Armenija i Azerbajdžan “porječkaju”, a kamoli kada ratuju giganti poput Rusije i Ukrajine, koji su brojnim resursima opskrbljivali Europu. I tako dolazimo do aktualne situacije.
Ovih dana sjedili smo s radnikom iz BiH koji se više ne planira vraćati u “obećanu zemlju” nakon gotovo desetljeća rada. Živio je u jednom mjestašcu u blizini Stuttgarta. - Mirovinu sam stekao, odnosno uvjete za nju, pa ako se Njemačka održi u ovakvom stanju, a i ja doživim te godine, valjda ću moći u njoj uživati - priča nam. Pitamo ga je li stanje toliko loše da postoje izgledi da Njemačka nešto u budućnosti ne mogne financirati.
- Novac vrijedi sve manje, a u protekle tri godine događa se nešto što se nije moglo zamisliti u filmovima katastrofe. Mogao sam doslovno birati poslove i zarađivati neto oko 2200 eura na glavnom poslu i raditi još “mini job” od 2 sata, od čega sam cjelokupan iznos slao obitelji. A i tu sam znao zaraditi oko 600 eura. Onda je došla pandemija pa su nas prvo poslali kući s objašnjenjem kako je sve plaćeno. I bilo je na početku, međutim, već su se tada stari Nijemci zabrinuli i objašnjavali kako će se sav iznos morati vratiti državi, ali tko je o tome mislio. Pandemija je završila, novac je vrijedio sve manje, hrana je poskupljivala, kao i stan i režije. A u ovih godinu i pol dana je eskaliralo. Hrana je skuplja od 20 do 50 posto, a najgora stvar je što se ni deset godina, koliko sam ovdje, nisam naviknuo na njihovo meso ili kruh. Drukčije je nego kod nas, previše umjetno - priča nam sugovornik. Kaže kako mu je sve to postalo neizdrživo.
Opet kažem, da nisam bio sam, možda bih ostao još koju godinu. No, ovako, dok platim stan 700 eura, režije 200, hranu 600 eura (uključujući i povremene izlaske u restoran) te ostale sitnice na koje novac ode, meni od neto plaće od 1700 eura ne ostane ništa, a i iznosi za “mini job” su smanjeni, tako da sam zaključio da je bolje vratiti se u BiH i pokušati nešto privatno. Ne kažem da se neću opet vratiti u Njemačku kad se situacija stabilizira, ali trenutačno mi je cilj privatni biznis - ispričao nam je. Kaže da je u ovih godinu dana vidio četiri štrajka radnika, dok je u preostalih devet godina jednom ili dvaput vidio kako netko štrajka. - To me je šokiralo. Dok ne dođete, ne možete vjerovati koliko, primjerice, kasni javni prijevoz. Ako planirate na posao njime, budite spremni na kašnjenje. Jednostavno, tek kad ste tu, u fokusu zbivanja, vidite koliko je svijet krhak pred bilo kakvom krizom. Ako se još dogodi nekretninska kriza kao 2009., smatram da ćemo biti u ozbiljnim problemima - ispričao je sugovornik. Oko 40 posto prirodnog plina Njemačka je uvozila iz Rusije, a koliko je kriza ozbiljna, potvrđuje činjenica kako je njemačka vlada tražila od njemačke kemijske tvrtke Evonik Industries da svoju elektranu na ugljen, koja je iz 60-ih godina prošlog stoljeća, zadrži još u radu. Cijena plina sada je dva puta veća nego prije rata, a tvrtke kojima je potreban kako bi staklo ili metal držale usijanim i rastopljenim 24 sata dnevno u ozbiljnim su problemima, a neke su već i ugašene. Također, o tome uvelike ovisi i automobilska industrija, stoga nije iznenađenje što se i tu događaju razni potresi. Dovoljno je pogledati samo što se u BiH posljednjih mjeseci događa s tvrtkom koja je radila dijelove za automobilsku industriju u Njemačkoj i sve će biti jasno.
Zatvaranja i u BiH
Tvornice se zatvaraju, a radnici moraju tražiti drugi posao. Možda bi se ove stvari nekako i premostile, alternative bi se našle da velika kriza nije pogodila ključnog njemačkog trgovinskog partnera, a to je Kina. Usporavanje u toj zemlji je ogromno nakon desetljeća snažnog ekonomskog rasta, stoga ni ona ne može pomoći Njemačkoj. Analitičari u “obećanoj zemlji” pomalo likuju jer tvrde kako su godinama predlagali njemačkim vladama da grade svoje resurse, a manje se oslanjaju na “jeftine” zemlje. Međutim, kad je sve funkcioniralo, nikoga nije bilo briga za situaciju. Sada je realnost znatno drukčija...
