Bio je to pravi streljački vod koji je dočekao Vinka Žuljevića Klicu. Prema onome što se može razaznati od očevidaca, u zasjedi je sudjelovalo najmanje pet osoba, dok je u pripremi ubojstva bilo angažirano barem još toliko ljudi.
Kada su u pitanju mafijaške likvidacije, način ubojstva pokazuje nekoliko stvari, a često i najavljuje buduće događaje – pojašnjava nam jedan visokopozicionirani pripadnik zagrebačke policije koji je najveći dio svoga radnog vijeka posvetio borbi protiv bandi iza kojih se vuče krvavi trag najvećeg broja likvidacija s potpisom organiziranog kriminala u Zagrebu. Piše Slobodna Dalmacija.
Prije svega, mafijaška ubojstva razlikuju se po poruci koja se šalje. Masakriranje nekoga nasred ulice, u nedjelju ujutro, praktički ispred crkve, šalje nekoliko opasnih poruka. Prije svega, naravno, grupaciji koja je napadnuta.
Pokazuje im se tko je jači, poručuje im se da su nemoćni. Osim toga, poruka se šalje i državi, odnosno društvu.
Ovakvo drsko ubojstvo govori da počinitelji smatraju da su moćniji od policije, odnosno da im državna vlast ne može ništa. Društvu se, pak, šalje poruka straha: svakome tko se možda razmišlja oduprijeti ili obratiti državi za pomoć ili zaštitu, pa i običnim građanima, da je bolje šutjeti i pokoriti se. Ovakve javne egzekucije se, po efektima koje imaju, zapravo malo razlikuju od javnih egzekucija koje provode islamski ekstremisti, rezolutan je naš sugovornik.
Čišćenje svjedoka
Osim toga, napominje on, nerijetko su ovakvi napadi samo uvod u daljnja razračunavanja – jer, ako su počinitelji zaista tako moćni, zašto bi se zaustavili? Sve to, smatra on, uvelike podsjeća na stanje uoči i nakon ubojstva Vjeke Sliška na Cvjetnom trgu u središtu Zagreba 23. ožujka 2001., nešto više od 14 godina prije ubojstva Vinka Žuljevića, koji je slovio kao Sliškov saveznik.
Ova dva ubojstva imaju mnoge zajedničke karakteristike: Vjeko Sliško ubijen je usred grada, među mnoštvom očevidaca, a organizacija napada bila je praktički jednakog opsega kao i ubojstvo Klice. No, jedna je bitna razlika – ubojica je ubijen pri bijegu, a uskoro su uhvaćeni i njegovi pomagači. Neposredni organizator likvidacije Vjeke Sliška, Marko Nikolić, pobjegao je iz zemlje te je i danas u bijegu. Trebala su četiri suđenja da bi bio osuđen na 12 godina zatvora.
Nakon ubojstva Vjeke Sliška, uslijedio je pravi val likvidacija ljudi koji su se povezivali kako sa Sliškovim, tako i sa suprotstavljenim klanom. Marko Sliško, brat Vjeke Sliška, Llulzim Krasniqi, pa Davor Zečević, Vinko Rodić i Tvrtko Tomičić ubijeni su u sljedećih nekoliko godina. No, ta su ubojstva počinjena u maniri profesionalnih ubojstava kojima je osnovna svrha bila da u javnosti budu što prije zaboravljena. Riječ je o profesionalnim ubojstvima iz neposredne brzine, u pravilu s oružjem s prigušivačem, odnosno, u slučaju Davora Zečevića, snajperom.
Tu je očito bila riječ o “čišćenju”, micanju svih koji bi mogli imati saznanja o ključnim figurama podzemlja koji su u međuvremenu dobar dio svojeg poslovanja prebacili u legalnu sferu, od građevinarstva koje su u to vrijeme zahuktalo na gradnji autocesta, do zaštitarstva i slično. Riječ je, dakle, bila o ubojstvima koja su trebala maknuti svakoga tko bi, svojim informacijama, mogao naštetiti tim legalnim poslovima. Odnosno, ubojstvima onih koji su za gazde robijali, pa su se našli uskraćeni i isključeni nakon izlaska iz zatvora.
Sličnosti sa stilomsicilijanske mafije
U to vrijeme došlo je očito i do pomirbe glavnih aktera u podzemlju jer su stradali samo bivši ‘vojnici’, osobe s dna kriminalne piramide ili, u najboljem slučaju, iz sredine. Dakle, javne egzekucije primjenjuju se samo kada se šalje poruka javnosti i objavljuje rat, a u ratu je preventivni napad najbolja obrana. Ukoliko se već napada, udara se uvijek u glavu. Brojni primjeri iz povijesti najpoznatije kriminalne organizacije, sicilijanske mafije, potvrđuju ove obrasce.
Tako je tijekom najžešćeg rata unutar mafije, ali istovremeno i mafije sa svima koji su joj stajali na putu, od 1975. do 1983. godine ubijeno doslovce na stotine kako pripadnika pojedinih klanova, tako i policajaca, tužitelja i političara. Iza kampanje terora stajao je Salvatore Totò Riina, jedan od najmoćnijih, ali svakako najokrutnijih gospodara mafije. U ratu kojeg je započeo 1975. godine oko kontrole nad trgovinom heroinom, njegov je klan istrijebio pripadnike klanova dvojice njegovih suparnika.
Deseci i deseci izmrcvarenih tijela pronalaženi su diljem Italije, a velik broj ubojstava događao se u tzv. sobama smrti, u napuštenim kućama u okolici Palerma. Pretpostavlja se da je u tadašnjem mafijaškom ratu ubijeno više od tisuću ljudi. Između ostalog, 3. rujna 1982. ubijen je general Carlo Alberto Dalla Chiesa, proslavljeni karabinjer koji je pobijedio Crvene brigade, nakon čega je, prvog svibnja 1982., postavljen na mjesto prefekta Palerma kako bi porazio i mafiju. Zajedno sa suprugom i tjelesnim čuvarem izrešetan je u automobilu usred Palerma.
No, ako je ova likvidacija bila demonstracija sile, pokazala se samo uvodom u ono što će cijelu priču o borbi protiv mafije promijeniti iz temelja.
Kada je Riina dakle već sasvim učvrstio vlast na Siciliji, uslijedio je njegov pad. U Brazilu je u listopadu 1983. godine zbog trgovine drogom uhićen Tommaso Buscetta koji, nakon što je izručen Italiji, postaje svjedok pokajnik. Slučaj dolazi u ruke tužitelju Giovanniju Falconeu, koji u megaprocesu dugom dvije godine osuđuje 342 mafijaša. Osuđeni su ukupno na preko 2665 godina zatvora, a među njima je bilo i 19 visokopozicioniranih šefova.
Osveta je uslijedila 23. svibnja 1992. godine. Do se sudac Falcone vozio iz zračne luke prema Palermu, mafija je digla u zrak cijeli taj dio ceste, pri čemu su poginuli sudac Falcone, njegova supruga i trojica tjelohranitelja. Za manje od dva mjeseca ispred kuće svoje majke ubijen je Falconeov blisku suradnik i prijatelj iz djetinjstva Paolo Borsellino zajedno s pet tjelohranitelja.
Šefovi postaju legalni poduzetnici
No, iako je poruka poslana, za mafiju mnogo toga više neće biti isto. Donošenjem niza novih zakona, od kojih su ključni bili zakoni kojima je omogućeno efikasno oduzimanje imovine ne samo osuđenim pripadnicima organiziranog kriminala, već i članovima njihovih obitelji, ‘stara’ mafija izbjegava ritualna ubojstva koliko god može, a u svojem djelovanju sve više se oslanja na sofisticiranije oblike posla koji su često povezani s legalnim biznisom.
Prije svega je riječ o zloupotrebama novca iz raznih državnih i europskih fondova, novca iz javnih programa, mešetarenju sa zbrinjavanjem otpada, prenamjenama zemljišta i slično. U svakom slučaju, poslovima koji idu ruku pod ruku s korumpiranim političarima, kojima bi javno nasilje svakako ugrožavalo izglede na izborima.
Istovremeno, za kriminalne organizacije koje poslovanje baziraju na ‘klasičnom’ kriminalu, poput trgovine drogom, ljudima i oružjem, reketom i slično, i dalje karakteriziraju nasilne metode. Tako je napuljska N’dranghetta preuzela od mafije status kada je okrutnost u pitanju.
Hrvatska priča kao da slijedi ovaj talijanski obrazac, samo u puno manjim okvirima.
Način na koji organizirani kriminal provodi egzekucije jednostavno ovisi o rangu žrtve. Problem je s Hrvatskoj to što je njeno zakonodavstvo, kada je u pitanju progon pripadnika organiziranog kriminala, još uvijek zaostaje za rješenjima koje poznaje zapadni svijet, iako su zadnjih godina napravljena značajna poboljšanja. Prije svega tu je još uvijek problem nedovoljno efikasnih rješenja kada je u pitanju oduzimanje nelegalno stečene imovine. Bitan je i problem ispremeženosti kriminalaca s tajnim službama i policijom, napominje dalje naš sugovornik.
S iskaznicom tajne službe
Naime, priča o organiziranom kriminalu u Hrvatskoj počinje s poznatim suđenjem takozvanoj ‘albanskoj mafiji’ u Zagrebu sredinom 80-ih. Bila je riječ o procesuiranju pripadnika albanske manjine koja se dovodila u vezu s pomaganjem pobune na Kosovu, a sredstva za to su priskrbljivali kriminalom - švercom droge, kamatarenjem, reketom. Kao svjedoci pokajnici na suđenju tada se, međutim, pojavljuju redom Hrvati, mladići koji su tek ulazili u svijet kriminala odrađujući poslove za Albance, od premlaćivanja dužnika, redarenja po klubovima do prijevoza oružja i krađa automobila.
Naravno, većinu je u te poslove ubacila jugoslavenska Služba državne sigurnosti. Nakon što su Albanci pometeni, mladi Hrvati preuzimaju podzemlje, pod nadzorom šefova u Službi. Kada je uskoro počeo rat, njihovi šefovi sele u, sada hrvatske, obavještajne službe, a oni se dijelom priključuju raznim paravojnim formacije, a dijelom i sami dobivaju iskaznice tajnih službi. Hrvatska mafija upravo je tada, smatra naš sugovornik pustila pravo korijenje duboko u društvo, isprepleteno na način koji će se teško ikad rasplesti.
