Postoje mjesta u koja čovjek dođe prvi put, a ipak ih ne doživljava kao potpuno nepoznata.
O njima je možda slušao cijeli život. Njihovo ime ponavljalo se u obiteljskim pričama, zapisano je na starim dokumentima, ostalo u prezimenu ili tek u nekoliko rečenica koje su se prenosile s jedne generacije na drugu. Takvo je Livno za Mariju Ceciliju Fernandez Šarić iz Argentine.
U Livno nije došla na koncert. Nije ovdje imala unaprijed dogovoren nastup niti je grad bio jedna od glavnih postaja turneje argentinske klape Valovi.
Svratile su – zbog nje.
Na njezinu želju.
Tek toliko da barem jednom vidi grad u kojem je rođen njezin djed.
Na putu iz Hrvatske prema Vitezu članice klape Valovi, zajedno s predstavnicama Hrvatske matice iseljenika, napravile su kratko skretanje prema Livnu. Za ostale je to bila još jedna postaja na putu. Za Mariju Ceciliju Fernandez Šarić bio je to susret s mjestom koje je desetljećima poznavala samo iz obiteljske povijesti.
„Za nas je doći u Livno ispunjeni san, jer sada znamo odakle smo“, kazala je u razgovoru za Radio Livno.
Ta rečenica u sebi nosi gotovo cijelu priču.
Marija je rođena u Argentini. Ondje je odrasla, osnovala obitelj, ondje radi i živi. Ali jedna grana njezine obitelji počinje upravo ovdje, u Livnu.
Njezin djed rođen je u Livnu, a baka u okolici Mrkonjić Grada. U vrijeme Drugoga svjetskog rata, kao izbjeglice, susreli su se u logoru. Ondje su se upoznali, vjenčali i dobili dvoje djece – sina Petra i Marijinu majku Anu. Otac je preminuo još u logoru, a život je obitelj potom odveo prema Argentini. Marijina majka svoga oca nikada nije upoznala.
Tako je Livno s vremenom postalo više pojam nego mjesto.
Ime grada postojalo je u obitelji, ali bez adrese, bez kuće kojoj se može pokucati na vrata i bez rođaka koji bi danas mogli pokazati: ovdje je živio vaš djed.
Marija je u razgovoru za Radio Livno priznala kako zapravo nije ni znala što može očekivati kada su krenuli prema gradu.
Nije znala je li Livno veliko ili malo.
Najprije je promatrala sela, zatim prve kuće i naposljetku grad. Gledala je kroz prozor i pokušavala zamisliti gdje je mogao biti dom čovjeka od kojega je krenula njezina obiteljska veza s ovim krajem.
„Gledali smo kuće i govorili – možda je ova bila djedova. Nemamo pojma“, ispričala je.
Od dokumenata obitelji je, kako kaže, ostalo vrlo malo. Imaju smrtni list, ali ne i dovoljno podataka da bi u nekoliko sati mogli pronaći njegovu kuću ili preciznije rekonstruirati njegov život u Livnu. Za takvu potragu, rekla je, trebalo bi ostati barem nekoliko dana.
Ali ovoga puta nije bilo vremena.
Livno je bilo samo kratka postaja na putu.
I upravo zbog toga taj dolazak možda ima još veću težinu.
Jer nakon desetljeća tijekom kojih se Livno spominjalo negdje daleko, u obitelji koja je novi život izgradila na drugom kontinentu, bilo je dovoljno nekoliko sati da se ime pretvori u stvarno mjesto.
„Samo da prođemo kroz Livno, za nas je ispunjeni san“, kazala je Marija za Radio Livno.
S njom su u Livno stigle i druge članice klape Valovi iz Buenos Airesa – Silvija Detelić i Jelena Nadinić, koja je ujedno potpredsjednica Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske, te Snježana Radoš iz Hrvatske matice iseljenika.
Njihova je priča već sama po sebi neobična.
Klapa Valovi nastala je u Buenos Airesu početkom ovog stoljeća. Njezine članice potomci su hrvatskih iseljenika, mahom druga i treća generacija, rođene i odrasle u Argentini.
Pjevanje im isprva nije bilo klapsko. Okupljale su se oko popularne glazbe, pjevale uz instrumentalnu pratnju, a onda ih je jedan sasvim slučajan trenutak odveo prema onome po čemu su danas prepoznatljive.
Na jednom nastupu ostale su bez mikrofona.
Nastavile su pjevati bez njega.
I netko je postavio jednostavno pitanje: zašto ne bismo tako pjevale uvijek?
Iz tog slučajnog trenutka postupno je nastala klapska priča.
Danas pjevaju pjesme dalmatinskog i hrvatskog prostora, iako ih je život oblikovao tisućama kilometara daleko od njega.
I upravo tu počinje jedan od najzanimljivijih paradoksa njihove priče.
Ponekad ne razumiju sve riječi koje pjevaju.
Neke stare izraze moraju potražiti, pitati što znače ili ih prevesti.
Ali emociju razumiju bez prijevoda.
Jelena Nadinić u razgovoru za Radio Livno priznala je kako postoje pjesme koje članice Valova gotovo ne mogu otpjevati do kraja.
„Ima puno pjesama koje ne možemo pjevati jer se rasplačemo“, kazala je.
Za nekoga tko živi u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini klapska pjesma može biti dio svakodnevice, tradicije ili glazbenog ukusa.
Za njih je ona nešto drugo.
Veza s ljudima koje možda nikada nisu upoznale.
Sa selima i gradovima koje nikada nisu vidjele.
S jezikom svojih djedova i baka koji u svakodnevnom životu polako ustupa mjesto španjolskom.
I sa zemljom koja im je istodobno daleka i bliska.
Njihov hrvatski upravo je zbog toga poseban. Čuje se španjolski naglasak, poneka riječ nije gramatički savršena, neke izraze traže dok govore. No taj je jezik prešao Atlantski ocean i opstao kroz dvije ili tri generacije.
U Buenos Airesu hrvatska zajednica nije mala ni neaktivna.
Klapa Valovi djeluje pri udruzi Jadran, u kojoj postoje i folklorna skupina, glazbeni sastavi i drugi sadržaji povezani s hrvatskom kulturom. Hrvatske udruge djeluju i u drugim dijelovima Buenos Airesa, kao i u Mendozi, Córdobi, Rosariju, Chacu i Comodoro Rivadaviji. Organiziraju se kulturna događanja, njeguje hrvatska kuhinja, folklor i glazba, a postoje i programi učenja hrvatskog jezika.
Članice Valova tijekom godina nastupale su i izvan Argentine. Pjevale su pred hrvatskim zajednicama u Sjedinjenim Američkim Državama, Čileu i drugim krajevima u kojima su Hrvati tijekom desetljeća gradili nove živote.
I gdje god dođu, kažu, pronalaze nešto slično.
Neki govore hrvatski bolje, neki tek nekoliko riječi. Neki čuvaju pjesme, drugi recepte svojih baka. Netko folklornu nošnju, netko prezime. Ali potreba da se sačuva dio podrijetla ostaje prisutna.
U Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu Valovi su ovoga puta stigli zahvaljujući Hrvatskoj matici iseljenika. Nastupile su na susretu klapa Hrvata izvan Republike Hrvatske u Splitu, nakon čega im je organizirana kraća turneja.
Nastupile su u Dugopolju i Bolu, a put ih je potom vodio prema Vitezu, Posušju i Mostaru. Između tih službenih postaja pronašlo se mjesto i za Livno.
Ne zbog koncerta.
Nego zbog jednoga djeda.
Snježana Radoš iz Hrvatske matice iseljenika upravo je to istaknula govoreći o dolasku – u Livno su došli kako bi članice čiji korijeni vode iz ovoga kraja konačno vidjele mjesto iz kojeg su potekle njihove obitelji.
Takvi susreti možda najbolje pokazuju koliko se različito može doživljavati riječ „zavičaj“.
Nekome je zavičaj mjesto koje gleda svaki dan kroz prozor.
Nekome je cesta kojom se vraća poslije nekoliko mjeseci.
A nekome je to ime grada koje je slušao od djetinjstva i do kojega je morao prijeći više od deset tisuća kilometara kako bi ga prvi put vidio.
Marija danas u Argentini živi život koji se po mnogočemu ne razlikuje od života milijuna drugih ljudi. Sa suprugom vodi vlastitu tvrtku, imaju troje djece, rade i žive u zemlji čije političke i gospodarske krize njezina generacija poznaje još od djetinjstva. U razgovoru za Radio Livno kazala je kako dobro žive, ali i kako je njezina obitelj odrasla sa sviješću o tome da su njihovi roditelji i djedovi u Argentinu stigli kao izbjeglice, praktično bez ičega.
Ipak, unatoč životu izgrađenom u Argentini, nešto je ostalo vezano za ovaj dio svijeta.
To se vidi i u naizgled običnim stvarima.
Kada igra hrvatska nogometna reprezentacija, u njihovu se domu navija za Hrvatsku. Kada igra Argentina, presvlače dresove i navijaju za zemlju u kojoj su rođeni.
Ako Hrvatska i Argentina igraju jedna protiv druge – tada, priznaju kroz smijeh, nastaje problem.
Možda upravo ta mala obiteljska scena najbolje opisuje identitet ljudi koji žive između dvaju svjetova.
Nisu manje Argentinci zato što čuvaju Hrvatsku.
Niti je njihova povezanost s Hrvatskom manje stvarna zato što su rođeni u Buenos Airesu.
Za njih te dvije pripadnosti žive jedna uz drugu.
Na kraju razgovora za Radio Livno članice Valova govorile su o budućnosti klape i mjestima na kojima bi još željele zapjevati.
Spomenut je New York.
A onda se nametnulo pitanje – a Livno?
Odgovor je stigao gotovo odmah.
Vratile bi se.
Marija je rekla kako bi, sada kada je vidjela da Livno doista postoji pred njom, ponovno došla.
Ostale članice klape našalile su se kako je možda i dobro što ovoga puta nije morala pjevati.
„Sad je previše emotivna da bi pjevala“, kazale su.
I možda je upravo u toj šali ostala jedna ozbiljna mogućnost.
Da sljedeći dolazak ne bude samo kratko skretanje s puta.
Da se pronađe više vremena.
Možda i trag kuće, ulice ili obitelji kojoj je pripadao njezin djed.
I da klapa koja hrvatske pjesme već desetljećima nosi ulicama Buenos Airesa jednoga dana zapjeva i u Livnu.
Tada bi se jedan krug doista zatvorio.
Od Livna, preko ratnog izbjeglištva i Argentine, preko djece i unuka rođenih na drugom kraju svijeta – pa ponovno do Livna.
Jer povratak nema uvijek isti oblik.
Netko se vrati nakon godinu dana.
Netko nakon desetljeća.
A nekad se ne uspije vratiti onaj koji je otišao.
Umjesto njega, nekoliko generacija poslije, vrati se njegova unuka.
I prvi put vidi grad koji je cijeloga života bio dio njezine priče.
