Na današnji dan prije 23 godine, na tadašnjem Vrbanja mostu u centru Sarajeva, četiri snajperska hica prekinula su živote Admire Ismić i Boška Brkića, sarajevskih Romea i Julije.
Na ovaj dan mnogi se prisjećaju ne samo ovog tragičnog događaja nego i njihove vječne ljubavi koja je postala simbol rata u BiH i Sarajevu.
Život, ljubav i pogibija Admire i Boška nemaju nikakvo obilježje u Sarajevu, njihovom rodnom gradu. Zato je pjesma ispjevana o njima mala nada da će se u ovom gradu i zemlji poštovati ljubavi koje se „stavljaju ispred zastava“, kako glasi stih pjesme „Zabranjenog pušenja“.
Tragična priča
Davor Sučić, poznatiji kao Sejo Sexon, osnivač ove grupe i autor pjesme „Boško i Admira“, kazao je za “Avaz” da je naše društvo u proteklom periodu pokazalo da nema ni želju ni dovoljno ljubavi da njih dvoje dobiju spomenik.
- Jedini spomenik koji ja mogu napraviti jeste pjesma, tako da smo na taj način željeli da obilježimo tragični događaj koji je ustvari pokazao cijeli besmisao te tragedije. Cijeli splet okolnosti kad se rasplete, dobije se slika ludila koje je bilo potpuno i tragično, a koje je svima nama na ovaj ili onaj način odredilo živote. Ova pjesma istovremeno pokazuje nešto što svi trebamo, a to je „staviti ljubav umjesto zastava“, to je jedini izlaz za našu zemlju - pojasnio je Sučić.
Bilo dogovoreno
Tragična priča o dvoje mladih Sarajlija ratne 1993. godine obišla je cijeli svijet. Tog 18. svibnja 1993., u jeku agresije na RBiH, odlučili su pobjeći iz opkoljenog grada. Prelazak na Grbavicu, koja je tada bila pod kontrolom Vojske RS, bio je dogovoren, sve je trebalo proći bez problema, ali na mostu, na mjestu razgraničenja, nije bilo tako.
- Prvi metak pogodio je Boška s bočne strane i direktno mu presjekao kičmu, odmah je preminuo – ispričao je tada za „Avaz“ Admirin otac Zijah Ismić.
Admiru su pogodila tri metka, prvi ju je ranio, što joj je dalo vremena da priđe Bošku i zagrli ga. Ta slika obišla je svijet i jedna je od najpotresnijih slika tokom agresije. Nakon toga, kako je naveo Zijah, čula su se još dva hica. Meci su je pogodili direktno u prsa.
- Tijela su tu stajala još osam dana. Kasnije ih je neko izvukao i pokopani su u Lukavici – naveo je Zijah Ismić, koji je, uz pristanak Boškove majke Rade, 1996. godine tijela prebacio u Sarajevo, na groblje Lav.
Reakcija roditelja
Dodao je da je reakcija Admirinih roditelja na pjesmu bila „najteži test i iskušenje“ te da su, prije nego što su kod njih došli s gotovom pjesmom, znali da ona mora biti dostojna teme i priče kojom se bavi.
- Onog trenutka kad su rekli da je to lijepo, da im je drago i da se raduju što će ta pjesma živjeti, ako već neće živjeti njihova djeca, meni je to bio kraj priče i više nisam razmišljao ni o publici ni o kritičarima. Njihove reakcije bile su jedino bitne – prisjetio se Sučić.
