Božićno drvce - kažu neki - valja raspremiti danas prije sumraka, kako ne bi tko, ne daj Bože, pomislio da pošten katolik slavi pravoslavni Božić, piše Inoslav Bešker za Jutarnji list.
To objašnjenje nije samo glupo, nego je i bogohulno: ako je što katolicima i pravoslavnima zajedničko (osim katkad uzajamne pizme), onda je to Isus i njegov rođendan, koji i jedni i drugi zovu kao i praznik preporađanja svoga pretkršćanskoga sunčanoga Boga. Da bi se Sunce ponovo rodilo, sagorijevali su u solsticijskoj noći badanj, spaljujući tako simbolički zimu i smrt te užižući novom vatrom novo Sunce i novi život, koji se iz tog plamena, u Badnju večer, ponovno rađao kao malešan sunčani Božić.
Božićni bor (zapravo jela) i pod njim jaslice s malim Isusom, Marijom, Josipom, te beziznimnim magaretom i kravicom (te Svetim Trima Kraljevima i ostalima, po volji) idu u predodžbi naših generacija zajedno, kao jedinstveni sklop koji jamči božićni ugođaj, ne samo vjernicima. A ipak nisu istog porijekla. Stoga su se u Italiji, potkraj prošlog stoljeća, čuli pozivi: “odrecimo se bora koji je uvozna izmišljotina i ostanimo samo uz jaslice, koje su u Italiji ponikle”.
Uistinu, jaslice je osobno izmislio sv. Frane Assiški, da bi potaknuo pučku pobožnost i malim ljudima pokazao da je Bog nikao među njima, a ne u zlatu biskupskih dvora.
Za božićno drvo se veli da se u ovom obliku pojavilo prvi put u srednjem vijeku u Elzasu ili Alsaceu, keltskoj pokrajini pa franačkoj vojvodini koja je bila poprište ukrštanja romanskih (francuskih) i germanskih (njemačkih) utjecaja. U njezinu glavnom gradu Strasbourgu danas je sijelo Evropskog parlamenta.
Alzašani su još u srednjem vijeku, u sklopu božićnih skazanja, dizali bor (jelu) kao simbol raja zemaljskoga i Adamova pada. Logično je da je za takav simbol drva života odabrana jela, jer je to jedino stablo zeleno ondje u to doba godine. Odatle se tradicija božićnog drva života širila i u Francusku i Flandriju, i u Njemačku.
Na magičnu vrijednost drva života podsjećaju i dvije grane bora (jele) koje se za Božić ukrste na kućnim vratima, odgoneći zloduhe.
Rano su se na boru našle i svjećice, pa tako viteški Roman o Percevalu (Parsifalu) još u 12. stoljeću bilježi ondje 12 svjećica, za svaki mjesec u godini po jednu, kao simbol Krista koji je Svjetlost Vječna. Na taj bor su se kačile i crvene jabuke, kao simbol Adamove napasti, a i hostije.
Navodno je silna suša jedne godine navela Alzašane da jabuke, kojih je uzmanjkalo, zamijene staklenim kuglama, koje je napuhivao prvi neki staklar u Maisenthalu. I hostije su postupno zamijenjene konfetama.
Odatle, dakle, sadašnji izgled božićnog bora s kuglama, koji je relativno kasno zabilježio prodor u dalje dijelove. Po jednom izvoru bor je u njemačke zemlje dalje od Elzasa stigao tek u 17. stoljeću, gdje su ga rado širili protestanti, koji su odbacivali jaslice kao idolatriju i tipičan katolički običaj. S druge strane, u Pariz, prvi je bor navodno dala postaviti u Tuillerijama tek 1835. vojvotkinja Mecklenburška. Nekako u isto doba taj je običaj stigao i u SAD.
Naravno, tradicija drva života i njegova simboličnog kićenja u doba zimskog suncostaja (solsticija) mnogo je starija i nazočna u brojnim pretkršćanskim religijama.
Badanj je obično bio od hrasta, kozmičkog drva sjevernjaka, a hrast su koristili i keltski druidi slaveći Irminsula, i Germani u počast Odinu/Wotanu, bogu koji je sam sebe raspeo na taj hrast da bi donio novi život. I u Židova je hrast drvo zavjeta, a po nekim kršćanskim predajama i Kristov križ je od hrastovine (po drugima od jasike, po trećima od - bora).
Na isti datum dionizijevci su spaljivali bor. A o njihov bor (kao i o Odinov hrast) bili su okačeni pokloni - žrtva bogovima da bi mlado Sunce darovalo rodnu godinu.
Nije stoga slučajno Božić, u doba pape Liberija i sv. Ivana Zlatoustoga, premješten na 25. prosinca, dan kada se u Rimu slavilo Nepobjedivo Sunce (Sol Invictus), a na istočnome mediteranskom području iranski sunčani bog Mithra.
Ipak, božićni bor je nadišao granice religijskog svjetonazora: prihvatili su ga bili i državni ateistički kultovi; sada ga je potrošački duh, kult boga Novca (kako kaže papa Frane), rastegnuo od početka prosinca pa dublje u siječanj: kad je šareno i veselje, lakše je lakoumno trošiti – eto kako se Došašće pretvorilo u dernek.
U našoj katoličkoj tradiciji se, međutim, drvce kitilo striktno u Badnju večer, a raspremalo striktno na Tri kralja - jer je to bio raspon božićnih blagdana, ni prije, ni poslije. Pritom nitko nije imao u primisli inat pravoslavnima - u doba naših djedova oni su imali samo badnjak, nikakvu alzašku jelu.
