Iako ne možemo znati što nas doista čeka, jedno je sigurno — iskustva poput ovih ostavljaju dubok trag i podsjećaju nas da život vrijedi živjeti svjesno, svaki dan.
Pitanje što nas čeka nakon smrti jedno je od najvećih misterija čovječanstva. Iako znanost još nema konačan odgovor — niti može dokazati postojanje duše — brojna svjedočanstva ljudi koji su doživjeli iskustvo bliske smrti bude nadu da fizički kraj možda nije i konačan. Jedna od njih je Deborah Prum, žena koja je čak dva puta preživjela kliničku smrt, a njezina svjedočanstva promijenila su način na koji gleda na život — i na smrt. Navodi Večernji.hr.
Deborah je prvo iskustvo bliske smrti doživjela kada je počela rađati sina, četiri tjedna prije termina. “Odjednom, bit mog bića bila je u kutu sobe, gledajući sve dolje,” prisjetila se. Njezino izvantjelesno iskustvo trajalo je kratko, a sin se, unatoč upozorenjima liječnika, potpuno oporavio. No, taj trenutak ostao joj je duboko urezan u sjećanje.
Deset godina kasnije, Deborah i njezin suprug doživjeli su tešku prometnu nesreću. Ono što se dogodilo tada, opisuje kao putovanje izvan stvarnosti. “Sljedeće čega se sjećam je da sam bila u žutom prostoru — kao da sam uronjena u posudu žutog pudinga, ali ne na loš način. Bila sam potpuno okružena toplim, žutim sjajem”.
Opisala je taj trenutak kao potpuni mir, osjećaj bezvremenosti i tihe radosti. “Nisam osjećala vezanost za sebe, ni za svoje tijelo. Osjećala sam se kao kod kuće, više nego ikad prije. Nisam znala jesam li tamo bila minutu ili stoljeće.” No, iz tog “svjetlosnog prostora” počela je čuti glas supruga koji ju je dozivao.
Kasnije joj je rekao da je bila bez svijesti oko tri do četiri minute. “Nisam se htjela vratiti,” priznaje. “Nisam znala gdje sam, ali ondje sam osjećala mir.” Zanimljivo, Deborah tvrdi da joj je tada pomogao mladić koji ju je izvukao iz automobila — no njezin suprug inzistira da takva osoba nije postojala.
Nakon ovih događaja, Deborah kaže da se više ne boji smrti i da ju je iskustvo učinilo duhovnijom osobom. “Jedan od mojih najvećih strahova bio je da ću umrijeti sama ili napuštena, ali ovo iskustvo mi je ublažilo taj strah. Danas sam manje religiozna, ali više duhovna. Moja iskustva bliske smrti podsjetila su me koliko je život krhak — zato više ne odugovlačim i trudim se živjeti punim plućima.”
