Čitav život znao sam da nešto nije u redu, da ja ne pripadam njima. U mojoj danskoj obitelji svi su plavi, takve su im oči i kosa, a ja sam crn. A onda mi je danska majka prišla i priznala ono što su od mene godinama krili.
Kupili su me za 20.000 maraka od Centra za socijalni rad i moji su roditelji zapravo Srbi - ovo je prije dva mjeseca za srbijanske medije ispričao Anders Olsen, koji već 42 godine živi u Kopenhagenu, a rođen je zapravo u Slankamenu u Vojvodini 1972. godine kao Srđan Milinković.
Dodatni šok za Srđana ili Andersa uslijedio je kad su mu njegovi danski roditelji priopćili da je njegova sestra, s kojom je odrastao, zapravo beba koja je, kao i on, kupljena nakon rođenja u Šapcu u Srbiji i posvojena.
Susret oca i sina
Njih dvoje pripadaju “armiji” od 10.000 beba čijim je roditeljima posljednjih četrdesetak godina u Srbiji govoreno kako su im djeca umrla odmah nakon rođenja u rodilištima, a zapravo su bila prodavana i posvajana. No, oni su samo mali dio takve djece koja su pronašla svoje biološke roditelje, kudikamo je više onih koji nisu imali tu sreću, kao i roditelja koje muči crv sumnje da negdje, ipak, živi njihovo dijete za koje su im rekli u rodilištu da je umrlo odmah nakon porođaja.
Sumnje se množe jer u rodilištima, u većini slučajeva, nisu pokazali mrtvo novorođenče, niti su roditelji imali prilike da ih osobno pokopaju.
Srđanov biološki otac Dušan nakon što ga je posjetio sin za kojega je, kao i njegova suprugu Sofija, 42 godine vjerovao da je preminuo nakon poroda, izjavio je kako ga je izgrlio odmah na kućnom pragu jer je odmah vidio kako je to njegova krv.
Ukradene bebe završavale su u Srbiji, gdje su bile posvajane ili prodavane uglavnom u SAD-u, Skandinaviji, Njemačkoj, a ima slučajeva da su neke od ukradenih beba završile u sektama. Njihova cijena kretala se u današnjoj vrijednosti od 15.000 do 40.000 eura.
Najstrašnije je to, kako to primjećuju u srbijanskoj Udruzi roditelja nestalih beba, da je u zločinu iza nekih ljudi stajala država. Na to upućuje činjenica da je oko tri tisuće roditelja podnijelo dokaze, ili dijelomične dokaze, da su im djeca ukradena, a Tužiteljstvo od 2000. godine nije ništa poduzimalo po tom pitanju. U krađu novorođenčadi najviše su umiješane službe za socijalni rad, ljudi iz matičnih ureda, neki liječnici kao i neke službe iz vrha policije.
U Udruzi roditelja ukradenih beba kažu da je šablon krađe novorođenčadi uglavnom isti.
- Trudnice su po pravilu upućivane na carski rez. Ako su, ipak, rodile prirodnim putem, novorođena beba odmah je poslana u inkubator, uz izgovor da ih majke ne mogu vidjeti - objašnjavao je Vladimir Čičarević, predsjednik Udruge ukradenih beba.
- Nakon nekoliko dana proglašavane su mrtvima, a u gotovo 99 posto slučajeva roditeljima nije dopušteno da vide mrtvo dijete uz objašnjenje da bi mogli doživjeti traumu koja može utjecati na sljedeću trudnoću. Svima su uglavnom pričane iste priče, koje su počinjale sa:’Još ste mladi, biti će djece’ - objasnio je Činčarević.
Nikako do tijela
Anders Olsen ili Srđan Milinković sa svojim biološkim ocem Dušanom sreo se nakon 42 godine. Sve je to trajalo dok se nije Zorica Jovanović obratila Sudu za ljudska prava u Strasbourgu tvrdeći da država Srbija stalno izbjegava i šuti kada traži da joj pruži informacije o stvarnoj sudbini njezina dijeteta koje je rođeno 28. listopada 1983. godine u Ćupriji. U rodilištu je imala kontakt s rođenim dječaćićem dva dana.
Onda su joj priopćili da je dijete umrlo. Unezvjerena majka potrčala je prema sobi gdje su bile ostale bebe, ali je fizički onemogućena da dođe u sobu. Njenoj obitelji je priopćeno da će se obdukcija djeteta obaviti u Beogradu i da zbog toga roditelji neće moći dobiti djetetovo tijelo.
Sumnje su se ponovno pojavile nekoliko godina poslije, kada se iza 2000. godine počelo sve više u Srbiji govoriti o krađi djece u rodilištima. Zorica se obratila rodilištu u Ćupriji kao i matičnom uredu. Iz rodilišta je dobila obavijest da je dijete preminulo zbog nepoznatih razloga, a iz matičnog ureda da je rođenje njezina sina prijavljeno, ali ne i njegova smrt.
Zoričin suprug podnio je kaznenu prijavu protiv osoblja rodilišta. Sud je odbio, ali je u obrazloženju potvrđeno da je rođenje sina obitelji Jovanović prijavljeno, ali da nema dokumenta da je umrlo. Nije provedena nikakva istraga.
Zbog svega toga Zorica Jovanović se obratila Strasbourgu i nakon pravne borbe s državom Srbijom dobila spor, a Europski sud za ljudska prava u svojoj odluci od 5. ožujka 2013. kaže da je “Srbija povrijedila pravo na privatnost i obiteljski život Zorice Jovanović” i odredio da joj se isplati 10.000 eura.
Sud je naredio da Srbija mora poduzeti sve odgovarajuće mjere da istraži sve slične slučajeve i isplati odštete, što potvrđuje da je država Srbija odgovorna. Rezultata još nema.
Šok u UN-u
O problemima roditelja čije su bebe ukradene u Srbiji bilo je riječi i u Ujedinjenim narodima. Predsjednik Udruge roditelja ukradenih beba Vladimir Čičarević je u sjedištu UN-a u New Yorku predočio slučajeve krađe novorođenčadi u Srbiji u proteklih 40 godina kao i činjenicu da državni organi Srbije ne reagiraju. U UN-u su bili zaprepašteni spoznajom da ne postoji niti jedan epilog na sudu.
I Čičarevića već deset godina razdire sumnja da mu je sin ukraden i nekome prodan jer je je prošao kroz istu šablonu.
Strašni slučajevi
- jedna obitelj iz Vojvodine dobila je poziv da se njihov sin, za kojega su im rekli da je kao beba preminuo u rodilištu, prijavi u vojnu evidenciju
- jedna je obitelj dobila poziv da se njihov sin upiše u birački popis, iako su imalo potvrdu da je kao beba pokopan
- neki su roditelji morali plaćati pokop novorođenčeta iako nisu njemu nazočili, niti i danas znaju gdje je grob
- jednoj majci iz Jagodine javila se osoba koja je htjela “olakšati dušu” i obavijestila je da je njen sin prodan jednoj imućnoj obitelji u Švicarskoj
- jednoj je majci javljeno da je njeno dijete posvojeno i živi u istom gradu gdje i ona. Nesretna žena i danas ide gradom i pokušava prepoznati dijete...
Slobodna Dalmacija
