Prvi siječanjski vikend Knin je zavio u crno jer je tom gradu pod drevnom tvrđavom odnio pet života. Cijelu jednu obitelj omiljenu u tom kraju, Jadrana Grizelja (35), suprugu mu Milenu (35), majku Milenu (60) i dvoje sitne dječice, djevojčicu od nepune tri godine i bebu od šest mjeseci kojoj su se spremali za krštenje.
Nema žive duše koja je u idilično nedjeljno jutro prošla ulicom s osmijehom na licu, nema kafića u kojem je svirala glazba... Tuga se slegla nad grad.
Na Atlagića mostu, na kojemu je u subotu, 15-ak minuta prije 17 sati, srebrna toyota avensis probila metalnu ogradu i sunovratila se krovom na nasip uz Krku otklizavši potom u hladnu rijeku, Kninjani šutke gledaju u vodu pod mostom. Jedni odlaze, drugi dolaze. Tako cijelo jutro. Pri sredini mosta treperi pet lampaša. Netko je donio buket cvijeća. Radnici Hrvatskih cesta zavaruju dijelove ograde. Kroz riječnu travu u Krki razabiru se dijelovi plavog pašamana. Neki se spuštaju sve do nasipa pod kojim ugažena trava i tragovi izvlačenja vozila utisnuti u razmočenu zemlju svjedoče o tragediji.
– Nema Kninjanina, bija on domaći ili doseljeni, koji je danas proša ulicom i poželija dobro jutro. Kako će reć kad nije dobro. Ljudi gledaju u zemlju. Skamenili smo se svi kad smo čuli šta se desilo. Pokojni je Jadran bija naš vridni čovik poznat u kninskom kraju. I ćaću mu svi znaju, i pokojnog dida. Ćaćin stric mu je bija novinar Jug Grizelj. Doselili su se davno iz Uništa, ali više ne znam imaju li u tom selu ikoga. Sa svima je ta familija bila udobre – sjetno pripovijeda Mate Anić. I on i Ante, umirovljeni hrvatski branitelj rodom iz bosanskohercegovačkog seoca Košute, čuli su da je policija priopćila kako je uzrok nesreće neprilagođena brzina osobinama i stanju ceste.
Šetaju mostom i traže bilo kakav trag gdje je Grizeljevo vozilo desnim kotačem udarilo u uzdignuti nogostup na mostu, a onda se zanijelo i zaletjelo u ogradu.
– Ovaj nogostup nije visok, ali je cijeli most zreo za temeljitu rekonstrukciju. A ograda... pa pogledajte ovu ogradu! Trula je. Vidite ovaj dio, puknut je i zahrđao. Odavno je sve to tribalo obnovit. Da čovjek malo jače udari nogom u ogradu, slomila bi se kao šibica. Bog zna šta bi se dogodilo da je na mostu bila postavljena kvalitetna ograda kao one na autocesti. Možda bi nekako zaustavila auto... možda bi izdržala udar i odbila ga na drugu stranu... Pa da je auto i sletilo, možda ne bi bilo toliko poginulih... – kao za sebe govori Marko Lipovac obilazeći nasip.
A onda odmahuje rukom.
– Zaludu je sad pretpostavljati bi li tada bilo žrtava, ali, ljudi moji, pet je to života. Strašno, da strašnije biti ne može – potreseno zaključuje.
A Ante se spominje sitne kćerkice Grizeljevih koja nije napunila ni tri godine. Suze mu naviru na oči.
– Žalosno je to... Šta je život?! Kad pogledaš – ništa! Gledam sebe, kao osobno, mene drži religija... a tako će i onog nesretnog Jadranova oca samo vjera održati na životu. U jednoj noći izgubio je sve... Čovječe, bila je to tako draga familija. Ti ljudi su stalno bili po gradu, svak ih je poznava. Prije dva dana kraj mene je prošla njihova curica. Maše mi i kaže: Ante, bog! Nema onoga kome se nije javljala, koga nije pozdravljala... Meni te curice tako žao, čudo jedno... Ne ide mi iz glave. Imala je bilu vešticu, plavi cvjetići na njoj, onako kovrčave kose, vezali bi joj pletenicu... kao anđelu... E, živote...
Na malom zemljanom parkiralištu u blizini mosta, nasuprot autopraonice, plače žena srednjih godina. Suza suzu sustiže. Doseljenica je u Knin. Zove se, kaže, Nevenka Dodik, i radila je prije nekoliko godina u pizzeriji Grizeljevih. Najviše s gospođom Milenom, Jadranovom majkom.
Opisuje je kao prekrasnu osobu i iznimno radišnu ženu.
– Radila sam u njihovoj pizzeriji. Divni su to ljudi bili, pokojna gazdarica i njezin sin radili su dostavu hrane... Bila je tako sposobna i vitalna. Nevjesta joj je skoro faks završila i dobila drugu bebicu... Jadran i supruga su bili mladi... Pokojni Jadran je neko vrijeme radio u Šibeniku, pa bi dostavu radio u drugoj smjeni. Tek su počeli živjeti... Jadna ona ‘ćer što je ostala iza Milene, mater joj je bila desna ruka... – kroz jecaje kazuje gospođa Nevenka.
Prisjetila se kako je cijelu obitelj u subotu vidjela upravo u trenutku kada su odlazili vozilom iz kuće.
– Mi smo krenuli za Gospić kod jednog rođaka. Kad smo prolazili kraj njihove kuće, primijetila sam kako iz dvorišta izlazi auto moje šefice. Najvjerojatnije je da su tada krenuli za Šibenik... I ja se okrenula i vidjela je onako iz profila... Ne pamtim da sam ikada za svog života čula i vidjela za takvu tragediju...
’Nema tu riječi...’
Minijaturni prostor Fast fooda Izzy obitelji Grizelj na novoj kninskoj tržnici zatvoren je. U kafiću u neposrednoj blizini pun je štekat, no ozračje je komorno. Slično je i u ostalim kafićima, poput jednog u neposrednoj blizini kninskog suda, s druge strane ceste. Nema stola za kojem se ne govori o tragediji. Spominju se ljudi kako su Grizeljevi već treću generaciju ugostitelji i nema onoga tko živi u Kninu a da su mu bili nepoznati. Užasavaju se tragične sudbine cijele obitelji te onih koji su ostali iza njih, oca i sestre nesretnog Jadrana, te obitelji supruge mu Milene.
– Nema tu komentara, nema tu riječi... u ovim je teškim trenucima najvažnije biti solidaran s obitelji... Odgovora nema, na nama je da se pomolimo za njihove duše... – rekli su nam.
Baš tako je u noći tragedije kazao i franjevac Ivan Lukač koji u 12 godina svećeništva u Kninu nije upamtio veće tragedije. Nitko u Kninu nije.
Slobodna Dalmacija
