Slušaj, kad si u zatvoru, čovik toga mora biti svjestan. Ja sam ima sriću šta san doša u ćeliju u kojoj je već bija određen “unutarnji ustroj”, odnosno bija je tu jedan “stariji” zatvorenik koji je pola svog života proveja po zatvorima i on je bija “capo di tutti capi” (šef svih šefova – op.a.), njega se slušalo.
Je, u mojoj ćeliji je bija zahod koji je bija odvojen zidom od ostatka prostora, a ima je ona kaubojska vrata na otvaranje, tako da su ti se vidile noge, dok je gori bija mali zastor.
U zahodu je čučavac i lavandin i normalno je da, kad netko drugi obavlja nuždu, mi ostali čujemo mirise i zvukove. Al jebi ga, nisi u hotelu, nego u zatvoru – govori nam jedan donedavni stanovnik zatvora na splitskim Bilicama o uvjetima u ćeliji nakon što smo ga zamolili da prokomentira objavljenu vijest po kojoj je jedan zatvorenik sudski dobio odštetu od 9000 kuna zbog nehumanih uvjeta tijekom boravka u zatvoru u Zagrebu.
Naš sugovornik, koji je u USKOK-ovu predmetu proveo nekoliko mjeseci u istražnom zatvoru zbog primanja mita, kazao nam je da je na Bilicama tuširanje bilo organizirano dva puta tjedno.
– Išli bi po četvorica na tuširanje, i to samo u gaćicama i čak patikama jer je ta prostorija di su tuševi dosta prljava. No, mi smo u ćeliji, upravo zahvaljujući tom starijem zatvoreniku, imali jasno određena zaduženja. Nije se ponašao kao neki tiranin koji ugnjetava novopridošlice, nego je on prvi za sobom čistio zahod i svi ostali su to činili.
Kad se netko nije tija ić tuširati, on bi ga praktički natira govoreći da ide jer da neće svima ostalima smrditi u ćeliji i da svi to trpimo. Kad sam ja doša, bilo nas je osam u ćeliji od 30-ak kvadrata, a bilo je pet kreveta na kat, dakle mista za deset ljudi. Čovik je odma reka: “Slušajte, ljudi, tu smo di jesmo i moramo se organizirati. Triba paziti na higijenu radi zdravlja svih nas.”
Meni je isto kaza da nema potrebe da zaključavam svoj ormarić dok sam na šetnji jer da mi nitko neće dirati moje stvari. I tako je i bilo i nitko od nas nije svoje stvari zaključava. Ko je šta ima, to smo dilili među sobom. Ja tu prvu večer nisan ima para, pa mi je “kapo” od svojih para naručija duvan, a ja sam pošteno vratija kad sam dobija novce. Kad netko novi dođe u ćeliju, prvo ovi stariji procijene koliko para ima, pa se onda priko njega naručuju cigarete i ostalo.
Cigarete su u zatvoru zakon, 90 posto njih tamo mota, onaj ko puši duvan u kutiji, taj je bog i nije bitno koja je to kutija, jel marlboro ili york, bitno je da je kutija. Ako se pokažeš ka čovik i ako imaš svoj stav, a nisi agresivan i svadljiv, onda se sve to može priživiti – govori naš sugovornik, dodajući da su imali jedan stol i klupu na koju nisu mogli svi odjednom sjesti, pa “si normalno čeka red da moš sisti i jesti”.
Imali su i ventilator i televizor, ne oni mali, nego srednji, koji su ostali nekom od prijašnjih “gostiju”, tako da su navečer mogli bez ograničenja gledati TV program.
– Naravno, uvik je taj “kapo” ima prednost, gledali bi šta on gleda, a on je volija sport. A kad bi on presta, onda smo mi ostali mogli vrtiti šta smo tili. Imali smo i jedno malo kuvalo, tako da bi se ujutro spremili čaj ili kava. I da, jako je bitno ta dva sata šetnje dnevno, tu se izmoriš da možeš lakše zaspati. A znan da je u drugim ćelijama, di su bili drogaši, bilo dosta onih koji nikad nisu promolili glavu vani, samo su kljucali u mraku. Šta da ti kažen, zatvor je to, a ne Hilton – zaključuje bivši pritvorenik koji se ipak nada, iako u njegovu slučaju presuda još nije donesena, da ga Bilice više nikad neće vidjeti.
