Čekao sam, čekao i čekao….. tražio, pokušavao pronaći posao, posao od kojega bi pošten čovjek mogao dostojno živjeti. Ali jednostavno kao da meni nije mjesto u tebi, kao da moram ići od tebe rođeni grade.
Da budem ljut na tebe ne mogu… mada često govorim da u tebi nema ništa, da si propao da je nemoguće uspjeti u tebi, zbog čega većina mladih ljudi željnih uspjeha i odlaze. Žao mi je zbog tih izgovorenih riječi, to ja onako malo kad sam ogorčen na stanje i zbivanje u tebi al znam da mi ne zamjeriš.
Znam da nisi ti kriv za takvo stanje…. Tko je kriv? Ljudi koji te vode, koji upravljaju tobom…. možda, ili samo ne znaju kako najbolje upravljati tobom. Pa i oni su Livnjaci, rođeni u tebi, proveli djetinjstvo u tebi, školovali se u tvojim školama, igrali na tvojim ulicama, ljubili u tvojim parkovima… Zar jer moguće da te oni namjerno uništavaju, ne želim vjerovati u to, jer jedan Livnjak koji ima bar malo ljubavi prema tebi takvo što nikad ne bi napravio svom gradu!
Kad bi negdje išao ili za vrijeme studiranja, svi su znali odakle sam, ne samo za Livno nego i za moje malo selo pored Livna. Toliko puta sam spominjao tebe grade moj, da su mnogi poželjeli doći da vide što ima i kakav je to grad. Priznajem ponekad bi uveličao neke stvari o tebi, ali kada pričaš o nečemu što voliš moraš malo uveličati. Često su me i Livnjak zvali na što sam se rado odazivao.
A danas kad idem od tebe, nažalost tražiti bolji život negdje drugdje, u meni se miješaju emocije: tuge i ogorčenja jer ostavljam tebe, svoje roditelje, prijatelje, sve što volim…. Ali se istovremeno u meni budi osjećaj sreće i ponosa, sreće jer ću mnogim ljudima pričati toliko lijepih stvari o tebe da će te željeti posjetiti, a ponos, njega čuvam za svoje roditelje koji su uložili mnogo truda i napora u moje školovanje i studiranje pa i u cijeli moj život, želim da budu ponosni na mene, jer na kraju krajeva to sam im i dužan. Ponos na njihovom licu biti će ako uspijem u životu ali nažalost uspjeh u tebi grade rođeni nije moguć(osim ako se ne baviš politikom ili nisi politički podoban, ali ovo je moje na neki način oproštajno pismo pa ga ne želim zaprljati nečim lošim kao što je politika).
Ne brini, iako ću biti daleko, predaleko da bi češće dolazio, ti si uvijek bio u meni i uvijek ćeš ostati. Uvijek ću pitati za tebe, čitati o tebi, pričati o tebi ali i posjećivati koliko budem mogao. A ti grade moj, čuvaj mi se…. nemoj da te loše vrijeme pregazi, nemoj da nestane igre i plača djece, mladenačkog šaputanja, razigranih školaraca, marljivih i malo zabrinutih roditelja, te staraca onih koji te najbolje poznaju.
Vjerujem u tebe, ti to možeš, ti to moraš…. jer ipak ti nosiš poznato i toliko cijenjeno ime, ime LIVNO!! Obećajem da ću jednog dana vratiti, pa makar to bilo i na vječni počinak a do tada…. neću reći zbogom, nego doviđenja grade moj!!
Poslao čitatelj
