Oduvijek se iz livanjskoga kraja odlazilo, ali se i vraćalo.

Odlazili su očevi, glave obitelji kako bi zaradili i svojoj obitelji omogućili pristojan život na tom prostoru. A danas odlaze svi, i stari i mladi, cijele obitelji. U Livnu uglavnom ostaju samo stari, oni koji nemaju priliku otići i oni koji ne žele otići nego nešto poduzeti i boriti se. Situacija nije više alarmantna, nego poprima oblike demografske katastrofe.

Piše: Nikolina Marčić | Svjetlo riječi

Malo je ljudi ostalo u livanjskoj općini. Prema zadnjem popisu bilo ih je 34 133. Ima i onih koji uspijevaju dobro živjeti. Takvima je, u većini slučajeva, glavno zanimanje politika jer ona najlakše i najbrže osigurava egzistenciju.

Razlozi odlaska identični su onima koji pogađaju cijelu Bosnu i Hercegovinu. Ključna je ipak nezaposlenost, a vlasti, po običaju, ne čine ništa. Vlast u Livnu čine predstavnici hrvatskih stranki i ovo je grad u kojem uglavnom žive Hrvati kojih je sve manje.

I dok ljudi bježe iz Livna u potragu za boljim sutra, vlasti bježe od problema, nemaju rješenja koje bi ponudili za ostanak, a izgleda da nemaju ni uvid u broj odseljenih. Ogorčenost ljudi koji odlaze trbuhom za kruhom i ravnodušnost vlasti uljuljanih u svojim pozicijama i u svojoj umišljenoj važnosti, dvije su krajnosti koje se nepomirljivo sukobljavaju i isključuju. Možda ne bi bilo loše kada bi vlast pokazala da brine za one koji imaju namjeru otići ili kad bi barem imala uvid u broj odseljenih. Je li to previše tražiti? Još uvijek ima ljudi koji vjeruju da vlast treba ulijevati ljudima nadu. Ipak, sve veći broja Livnjaka dijeli mišljenje da ovdje nema budućnosti i prosperiteta jer su vrijednosti zamijenile mjesta, a prioriteti su krivo poredani.

Zidovi se ne mogu jesti

U trenutku dolaska u Livno iznenađujući je bio prizor punih ulica. Izgledalo je kao nekoć, u dobra stara, ali i ona ne tako davna vremena. Ali ne, ta se vremena nisu vratila. „Došli su oni iz dijaspore jer je ljeto i jer su se poželjeli svoga rodnoga kraja, ali već u nedjelju nigdje neće nikoga biti jer će svi natrag svojim domovima u tuđinu”, objašnjava Zdenka Lijović, zaposlenica u industrijskom pogonu Pavić u Livnu. Prisjetila se, a s nama podijelila svoja sjećanja: „Nekada je ovdje bilo toliko života, mladosti i radosti. Nastava u školama je bila je organizirana u dvije smjene i grad je uvijek bio pun djece. Sada postoji samo jedna smjena. Prijepodne, dok djeca idu u školu, u Livnu se osjeti živost. Popodne je prazno i pusto. Prođe tek nekoliko ljudi u znak da grad još uvijek diše, iako na jedno plućno krilo.” Broj zaključanih kuća samo se samo povećava. „Imamo pametne mlade ljude koji lako odustaju i još lakše odlaze jer zidovi se ne mogu jesti”, tvrdi Zdenka te nastavlja: „Crkve su nam poluprazne, državni se poslovi napuštaju, Bogu se sve manje moli, a sve više kuka i pita što nas je ovo snašlo.?”  Na pitanje može li se Livno nadati boljoj budućnosti nakon jesenskih izbora, Zdenka odgovara kratko i jasno: „Daj Bože!”

Ostatak teksta pročitajte na stranicama www.svjetlorijeci.ba >>>

Pratite Livno Online na Facebooku, Twitteru, Instagramu ili Youtube-u

Komentari se objavljuju u realnom vremenu i Livno Online ne može se smatrati odgovornim za izreceno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.Ukoliko ne posjedujete email adresu u polje za email adresu upišite abc@abc.com
comments powered by Disqus

Najnovije županija